Anton Leopold – Opjevana naša narječja

Anton Leopold

Opjevana naša narječja

Bili su to črni danki,

Kad su nas prognali Turki,

I krvavi, burni sanki,

Krv je tekla po svi curki.

Prazne pute smo slijedili,

Sjever biše novi cilj;

Nove dome si gradili,

Crikvu Božju, Dive pilj.

Odtad druga je postala

Zemlja naša domovina,

Nova zora je procvala,

Nove slobode svitlina.

Duh i srce – koren stari –

Primila su tudja tla.

Stari žar nas vječno žari,

Zvonko zvuči naše ČA.

*

Svud doline i brižuljki,

Silni bori, grmi mali.

Orijaši i patuljki

Po toj zemlji jesu pali.

Trava se zazelenila,

Žito diglo klas uz klas;

Grla ptičic rastočila

Kot potočić srebren glas.

Bijela sela se podigla,

Tihe kuće, škrinje mira.

Srića je med „vrhe“ stigla –

Želja, za kom srce smira.

Zazvonili jesu zvoni,

Sveti pjev uz grlov sto.

Ječu kriki monotoni:

„Južni“ siplju svoje ŠTO.

*

Jezero od Niuzalja

Žalosno se spušća doli.

Mlaka puna izražaja

Ziblje svoje mutne boli.

I izroni katkad tužno

Bolnu vist iz svoga dna:

Dvoja sela ležu južno

Bolesna na rubu sna.

Umočani, Vedešinci

Bišu nekad bratska ruka;

Kričajući: „Hej Dolinci,

Kupte mrkve, česna, luka!“

Reć su znali: „Duša draga,

Za glavicu šiling daj!“…

Sada šapću nek kod praga

Klimajući glasak KAJ.

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 129-130.

%d blogeri kao ovaj: