Anton Leopold – Vorištanska ruševina

Anton Leopold

Vorištanska ruševina

Nekad biše krasan grad,

Oral sideć, čvrst i mlad,

Veličanstven, preštiman,

Strahom gledan od svih stran.

Nad njim divni Sunca Brig,

Sinj stoljećev, vjetrov mig.

Znam je ovde dizao prah

Egiptski bog sunca Ra?

U tom gradu gizdav rod,

Čast, bogatstvo, zlatan svod.

A pod njimi zdola „smet“,

Teško živio mali kmet.

Burni časi, plamen, krv,

Nemirov je rovao črv.

Ali gnjazdo, tvrda zid,

Biše ljudstvu zaklon, štit.

Kad je Turak mahao meč,

Da zauzme carski Beč,

Grad Sunčeni biše štit,

Svaki napad je odbit…

Minu ljeta, burni čas,

Vene ča je sjaj i kras.

Pukne strijela. I oganj

Stroši grad kot da je panj.

Danas se nek vidi slijed,

Na podnožju kamen sijed,

Ruševine goli prah,

Obrašća ju trn i mah.

Nut iz svega jedan kup,

Slomljen meč, na vijeke tup,

Ugašena davna moć,

U pepelu vječna noć.

Muklo šapće Sunca Brig,

Svenut šum povijesnih knjig.

Puna ganjkov je prošlost,

V prahu mnoga otajnost.

Rogov Kamen, šuplji rog,

Zaspao davni sunca bog.

Zdola lipo obasjan

Leži bijeli Vorištan.

Vorištan, 1971.

(Napisao kada sam jednoč pohodio ostanke ruševine)

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 39.

povjesnih>povijesnih

%d blogeri kao ovaj: