Anton Leopold – Pogledi

Anton Leopold

Pogledi

Grad Željezno

Nije tijesno

Mjesto naše.

U uredi

Lipi redi,

Rodne paše.

Industrija

Se ne svija;

Nek ča triba.

Rukotvorci,

Dobri borci,

Put do hliba.

Skrbna vlada

Ne propada,

Sluša Stixa.

Kad nij pinez,

Će ih donest.

S Rušte niksa.

Željezanci,

Tepli žganci,

Su komotni.

Usred grada

Promenada,

Gosti potni.

Željezno, august 1992.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 35.

niksa – vodena vila, gola žena

Anton Leopold – Priča u Željeznu

Anton Leopold

Priča u Željeznu

Zeleno se diže Gora Lajta,

Ovde nekad biše stara fajta,

Pod gorom su mjesto osnovali,

Za nje pravo ime nisu znali.

Skrbni ljudi kuće si gradili,

Svoje vrste drivljem zasadili,

Kopat zemlju, majke zemlje prsje,

Žito, krumpir, zasadili trsje.

Bio je ovde neki stari deran,

Znao povidat, bio je praznovjeran;

Povidao je ovim ljudem novim,

Ča je našao ispod krtorovin.

Onde zgora gde su bor i breza

Ima rude, cijeli brig željeza,

Triba samo kopat, rudu cvriti,

Tako znamo vrijed bogati biti!

Počeli na brigu kopat ljudi,

Mala vridnost, a veliki trudi.

Smišeć gledao na nje iz vrhunca,

Ter se smijao, šumovit Brig Sunca.

Ča su našli, su na jedni koli

Dovezli iz briga lako doli,

Željezo kot temelj zakopali,

Na tom divnu crikvu uzidali.

Našli su pak ime zvanaredno,

Zvali novi varoš svoj Željezno.

Željeza od drugud si kupili,

Ljese i lokote napravili.

Željezanci prvi željeznari,

Kot kovači, limari, bravari,

Postali su dobri rukotvorci,

Vinogradari pak za kruh borci.

Kaniš već čut, ča se čisto ne zna.

Poj i pitaj ljude iz Željezna!…

Ča je ovde s driva, hrast i breza,

Velu oni, da je iz željeza.

Tako velu neki ljudi stari,

Jaki željezni Ajzenštotari…

Ovu priču donesla košarka

Iz kronike Štoričara Marka!

Gornja Pulja, 1993.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 36.

Ajzenštotari – Željezanci

fajta – rasa, vrst ljudi

Lajta – potok i brigovlje u Gradišću

krtarovin>krtorovin

Anton Leopold – Naša zastava

Anton Leopold

Naša zastava

Zastava se diže gori,

Ona čuda nam govori:

Črljena je žarka zora,

Kad se u njoj žari gora.

Bijelo znak nekrivičnosti,

Kip čistoće i kriposti.

Črljena je krv junačka,

O koj pjeva mnoga jačka.

Farbe kaže i se vije

Časna zastava Austrije.

Platno svitlo, podičeno,

Črljeno – Bijelo – Črljeno!

Frakanava, 1988.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 36.

zlato

bijelo

črljeno

Anton Leopold – Črljeno i Zlato

Anton Leopold

Črljeno i Zlato

Črljeno i Zlato

Lipe farbe jesu,

Zastava Gradišća,

Prhlja kot u plesu.

Črljena je zora,

Zlato ljeta žito,

Domovine naše

Lice ponosito.

Črljeno i rujno,

To jek rv proljana.

Još se danas ćuti

Mnoga, mnoga rana!

Zlata zrela hruška,

Meda tekućina;

Zlata dobra volja,

Sunčena svitlina.

Črljeno se slika

Ljubav, žar bogati,

A ljubav u hištvo

Sveže prstanj zlati…

I kad ove farbe

Nad Gradišćem visu,

U skladnosti nekoj

Spliću se i krisu.

Kot črljena roža –

Oj Gradišće slavno!

A kot zlato sjaji

Kaštel, mjesto glavno.

Črljeno i Zlato,

Farbe teple, čvrste –

K zastavi stojimo

I dižemo prste!

Sauerbrunn – Kisela Voda, oktobar 1993.

(Putem u autobusu)

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 37.

Črljeno i zlato

Anton Leopold – Hrvatski Cogrštof (Martinu Ivančiću)

Anton Leopold

Hrvatski Cogrštof

(Martinu Ivančiću)

Na Poljanci selo svitlo

Krugli turmić crikve diglo,

Naokolo lipe hiže,

Hrvatska se ljubav diže.

Stari curak teče skito,

Pokrito mu je korito,

Ovde placa, zabavišće,

I za dicu igrališće.

Neki pilji kot legenda,

Danas novi cilji trenda,

Kot i drugde: obnovljenje,

Novi kraj i naseljenje.

Vinska gori je ponata,

Kot u prošlost tajna vrata,

Košćice od grojza našli,

Daleko u prošlost zašli.

Tako velu: Panonije

Vinsko selo najstarije!

Raste trsje, grojze modro,

Cogrštofsko vino dobro!

Vinska gora se rasplela,

Na vrhucu je kapela,

Puti, staze označene,

Dvojezično tumačene.

Tamburaši nam sviraju,

Po hrvatsku zapjevaju:

„Neka živi naš Cogrštof,

Veselo kot na kiritof!“

Frakanava, oktobar 1994.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 38.

curak – mali vodotek, jarak

kiritof – crikveni god, kirmes

pilj – štatua, sveti kip, spomenik

Anton Leopold – Oko Briga Sunca

Anton Leopold

Oko Briga Sunca

Sunce gleda iz vrhunca

Doli na svoj vlašći brig,

Na podnožju Briga Sunca

Rasplakao se zadnji snig.

Rogov kamen, ruševina,

Raspadjeni davni stan,

Zdola krasna je krajina,

Bijelo selo Vorištan.

A na drugoj strani gore

Lajte jedan zlati grad,

Željezno, kot dvorac zore,

Čvrsto stablo, dobar sad.

Glavno mjesto od Gradišća,

Gde je svirao glazbenik,

Lipe crikve i svetišća,

Iz povijesti pjev i krik.

Željezno, 1975.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 38.

Lajta – potok i brigovlje u Gradišću

povjest>povijest

Anton Leopold – Vorištanska ruševina

Anton Leopold

Vorištanska ruševina

Nekad biše krasan grad,

Oral sideć, čvrst i mlad,

Veličanstven, preštiman,

Strahom gledan od svih stran.

Nad njim divni Sunca Brig,

Sinj stoljećev, vjetrov mig.

Znam je ovde dizao prah

Egiptski bog sunca Ra?

U tom gradu gizdav rod,

Čast, bogatstvo, zlatan svod.

A pod njimi zdola „smet“,

Teško živio mali kmet.

Burni časi, plamen, krv,

Nemirov je rovao črv.

Ali gnjazdo, tvrda zid,

Biše ljudstvu zaklon, štit.

Kad je Turak mahao meč,

Da zauzme carski Beč,

Grad Sunčeni biše štit,

Svaki napad je odbit…

Minu ljeta, burni čas,

Vene ča je sjaj i kras.

Pukne strijela. I oganj

Stroši grad kot da je panj.

Danas se nek vidi slijed,

Na podnožju kamen sijed,

Ruševine goli prah,

Obrašća ju trn i mah.

Nut iz svega jedan kup,

Slomljen meč, na vijeke tup,

Ugašena davna moć,

U pepelu vječna noć.

Muklo šapće Sunca Brig,

Svenut šum povijesnih knjig.

Puna ganjkov je prošlost,

V prahu mnoga otajnost.

Rogov Kamen, šuplji rog,

Zaspao davni sunca bog.

Zdola lipo obasjan

Leži bijeli Vorištan.

Vorištan, 1971.

(Napisao kada sam jednoč pohodio ostanke ruševine)

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 39.

povjesnih>povijesnih

Anton Leopold – Zračni napad na Novo Mjesto (April 1944.)

Anton Leopold

Zračni napad na Novo Mjesto

(April 1944.)

Sirene kot smrtni kraki

Odblejale – sad zna svaki:

Zrak je težak kot i debeo,

Svitle ptice, krik neveseo!

Težak pogled plazni gori:

Fortresi, Liberatori!

Letu, modro nebo kinu,

I brundaju kroz tišinu.

V zraku puno bijelih trakov,

Zdola laju civi flakov,

Striljaju u bijeli čopor,

Ovde – onde pukne motor.

Nad varošem zrakoplovi,

Počne fućkat, žar krvavi,

Bombe letu i žviždjaju,

Zdola „bums“ eksplodiraju.

Ki-ta fligar goruć pukne,

No praskanje ne zamukne,

Eksplozije, smrt i oganj,

Ovde, onde dima vrganj.

Smrt je žela mirne ljude,

Ruševine po svakude…

Mnogokrat bombardirano

Novo Mjesto rascipano!

Novo Mjesto, april 1994.

(Pri mimovožnji u autobusu)

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 40.

Fortres – vrst američkoga aviona bombardera

Liberator – vrst američkoga aviona bombardera

fligari – zrakoplovi, avioni

flaki – topi protiv zrakoplovov

1944.

Anton Leopold – Gerištof u ognju (Velika subota 1945.)

Anton Leopold

Gerištof u ognju

(Velika subota 1945.)

Gerištof je lipo selo,

Zelenilom se oplelo.

Stara priča daje znake,

Povida za „Zelenjake“.

Zeleno je i ufanje,

Da hte jednoč procvast sanje,

Ono staro novo biti,

Sva lipota se otkriti!

Obnovljenje je doneslo

Fulo jaje ko se streslo,

Uz praskanje, uz grozotu,

Na dan Veliku subotu.

Boj se došao posve blizu,

Uz ničenja, smrt i krizu.

I Gerištof dao je žrtve,

Po svi fronti brojne mrtve.

S nekud došli su Sovjeti,

Ovo selo zauzeti;

Krvavo uz mnogi glorij

Zet Austrije teritorij.

A od petka u subotu

Nešto krilo se u plotu,

Jutro rano oganj prasne,

Striljanje uz krike glasne.

Je li oganj to Vazmeni,

Marcijuški žar rumeni?

Pucalo je i grmilo,

Mirno selo je gorilo.

O kade ste, ognjobranci?

Pivnice su skriti šanci,

Ne moreš da ideš gasit,

I ča bi se moglo spasit!

Tisuć kogul mino fućka,

One nisu smrdež mućka;

I granatov praska žarki,

Nisu jaja va košarki!

Gerištof je kot lomača,

Oganj riga pozoj-kača,

Plamen puca, dim se diže

Garež smrdi, u zrak riže.

Ognja žar u Gerištofi,

Goru škadnji, hiže, krovi:

Škola, klupi, sve je plamen,

Pada drivo, črip i kamen.

Nasred sela plah potočić,

Kot muslavi je obločić,

Nije blijed od zelenila,

Krv ga je počrljenila.

Vojaki kot divlji bižu,

Padju ili ruke dižu,

Ranjeni, a drugi mrtvi,

Kot je Kristuš, puni krvi.

Plamen puca, grozno praska,

Pada greda, gori daska.

Blago ruje i crkuje.

Človik moli ili psuje.

Zvoni sad kot spomin jedan

Spu u Veliki tajedan.

A pak da se javu škrebe? –

To je boj, ki gromom grebe!

Još i crikva na red došla,

Krv je ovde dala posla,

Mašno rublje, rasčihali,

Ranjenike s njim vezali.

Divlji boj u Gerištofu,

Selo palo v katastrofu,

Prez krovine stanovniki,

U grob pali i vojniki.

Evo tuge i grozote,

Aldov Velike subote!

Bože, daj da padne jaram,

I da pride mira Vazam!

Selo kroz boj izgoreno,

Postalo je obnovljeno.

Žabic nima curka krilo,

Ipak diše zelenilo!

Gerištof – Frakanava, 1990.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 40-41.

raščihati

fulo – slipo, slabo

1945.

Anton Leopold – Pogoreni mlin (1945.)

Anton Leopold

Pogoreni mlin

(1945.)

Pri potoku Čavi

Mlin je stao,

Čvrst kot grad gizdavi,

Mlio je, klepetao.

Žito je curilo

U svoj grot,

Na muku samlilo,

Za kruh, za život.

Došla pak oluja,

Strašni boj,

Dala je i Pulja

Krvav aldov svoj.

Ovde su se tukli,

Tekla krv,

Ruski tenk su pukli,

Poginuo kot črv.

Mlin su zapalili.

Vruć oganj

Žerao je na žili,

Kot da j‘ suhi panj.

Ostaše od mlina

Kot svidok

Na boj: ruševina

Tužna uz potok!

Prošla jesu ljeta,

Minuo čas,

Četrdesetpeta

Još spominja nas…

Teče potok Čava,

Pun od pin,

Samotno brbljava:

Srušili su mlin!

Dolnja Pulja, 1955.

Anton Leopold, Svitli kolobar, hkdc, Željezno, 1995, 42.

Čava – potok Štober u Gradišću

%d blogeri kao ovaj: