Antun Branko Šimić – pjesme

Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

PREOBRAŽENJA (1920.)

 

PJESNICI

 

Pjesnici su čuđenje u svijetu

 

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

 

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

 

OPOMENA

 

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

 

LJUBAV

 

Zgasnuli smo žutu lampu

 

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela

Vani šume oblaci i stabla

Vani lete bijela teška krila

 

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

 

Moje ruke svijaju se žude mole

 

Draga, neka tvoje teške kose

kroz noć zavijore, zavijore

 

Kroz noć

kose moje drage duboko šumore

kao more

 

Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

PJESME OBJAVLJENE U PERIODICI (1913.-1924.)

 

SMRT I JA

 

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog početka: sa mnom raste

u svakom času

            Jednog dana

ja zastanem

            a ona raste dalje

u meni dok me cijelog ne proraste

i stigne na rub mene. Moj svršetak

njen pravi je početak:

            kad kraljuje dalje sama

 

 

RUČAK SIROMAHA

 

Jedno pred drugim stide se da sjednu

za takav ručak

 

i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom život pojeli.

 

Kad ustanu od stola,

            tišina i težina

Gađenje pred samim sobom

unakazi obadvoma lica

 

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo

krv drugog

            (kao da je jedno drugo jelo)

 

Klasici hrvatske književnosti, Pjesništvo, Bulaja naklada, Zagreb, 2000, ALT F 4 D.O.O, CD-ROM, ISBN 953-6737-02-7

WIKIPEDIJA

WIKIZVOR

%d bloggers like this: