Augustin Blazović – Čežnja za domovinom

Čežnja za domovinom

Augustin Blazović

Čežnja za domovinom

Svaka ptica svomu gnjazdu leti,

Svaki putnik u svoj dom pojt želji.

A ja kamo mogao bih letiti,

Kamo svoju glavu položiti?

Leti ptica, prik svih brigov leti!

Hoćeš li najt tiho gnjazdo sebi?

Ko ne najdeš, leti k mojoj majki

Ter ju od mene pozdravi.

Pismo piše mati u tudjinu,

Pozdrav šalje rodjenomu sinu:

„Sine dragi, dom svoj ne pozabi,

Piši sinak, piši svojoj majki!“

Golub sidi sinu pod oblokom,

čeka, da će letit k majki s poštom.

Ali sinu fali k pismu volja,

Prazan leti golub priko polja.

Golub pitom za oblak se shrani,

Vjetrić tihi tužnu vist mi glasi,

Šapta v uho, da mi mati mila

Već tri ljeta u zemlji počiva.

Oblak veli: nisam ovde doma,

Moram letit prik brigov i morja,

Negde ću se tiho doli spustit,

Na zemljicu tužne suze ronit.

Gorko plakat, tužne suze ronit,

Zis suzami majkin grob namočit,

Da iz groba srce moje majke

Pogna kitu rozmarije mlade.

V tihoj noći sjest će na brk kite

Pjevač slavuj, da malo počine,

pak se opet zdigne u višinu,

da napuni pjesmom domovinu.

Pjesma hoće zemlju s nebom spojit,

V tihom lugu tužna ljeta zbrojit

Ter me vodit iz mračne tudjine

U naručaj vječne domovine.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 6.

po stilu piše kao Petar Preradović (Putnik, Jezik roda moga, Rodu o jeziku…)

Knjiga XXV. Hrvatskoga štamparskoga društva, Trajštof, 1977.

Slika na omotu je od akademskoga slikara Rudolfa Klaudusa „Moj vrt“.

Vlasnik, izdavač i nakladnik: Hrvatsko štamparsko društvo, 7001 Željezno, P. p. 26.

Odgovorni urednik: Nikola Benčić

Tisak/Druck: Commerzdruck, 7061 Trausdorf, Mühlweg 1.

25_Rosa i dim_1977.

10 ciklusov:

Čežnja za domovinom

Ljubav i bol

Čudan san zimske noći

Šale

Romance i balade

Magnolija cvate u parku

Španjolske elegije

Zapleten u mrižu

Na putu sam u Betlehem

Prijevodi

  • početak: 16. 5. 2017.
  • kraj: 5. 9. 2017.
  • kontrola: 26. 8. 2017.
  • kategorija: Augustin Blazović_1977 (ghrv književnost)
  • ako pjesma u knjizi ima datum: bez ograda kod datuma na blogu
  • napomena: time se završava lirika Augustina Blazovića
  • … putujemo po stazama gradišćanskohrvatskog pjesništva

 

Augustin Blazović na ovom blogu:

Vigilija, 1961.

Rosa i dim, 1977.

S licem prema narodu, 1987.

AB – DZ, 2014.

Augustin Blazović – Hrvatski gaj

Augustin Blazović

Hrvatski gaj

Med Puljom, Filežem i Frakanavom,

Med Undom, Borištofom i Židanom

Hrvatske majke rič je ovde doma,

Hrvatska j’ ovde dolina i gora.

Oj mili kraj, hrvatski gaj,

Kad te zagledam zdaleka,

Srce mi veselo tuca.

Hrvatski ovde žubori i potočić,

Hrvatski pjeva slavuj i staklenčić,

Hrvatski tuca srce žene, muža,

Hrvatski pjeva ditić i divojka.

Oj mili kraj, hrvatski gaj,

Kad te zagledam zdaleka,

Srce mi veselo tuca.

Hrvatski cvate gora, lug i šipak,

Hrvatski vjetrić ziba jagnjad vitak,

Hrvatskim plesom pleše brig, dolina,

Hrvatsko j’ žito, slast ognjena vina.

Oj mili kraj, hrvatski gaj,

Kad te zagledam zdaleka,

Srce mi veselo tuca.

Hrvatska gruda! Rodi sine, kćere,

Da moj hrvatski narod ne uvene!

I ti gruda, ka si me negda hranila,

Da b’ me u grob na pokoj jednoč shranila.

Oj mili kraj, hrvatski gaj,

Kad srce trudno stane mi,

Moj grob hrvatskom ričom čuvaj mi!

Frakanava, na Božić 1960.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 7.

slavulj>slavuj

jagnad>jagnjad; jȁgnjēd, crna topola

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/05/02/augustin-blazovic-hrvatski-gaj/

https://ivansic.wordpress.com/2014/04/27/augustin-blazovic-u-spomen-10-obljetnica-smrti-2/

Augustin Blazović – Zač sam Hrvat?

Augustin Blazović

Zač sam Hrvat?

Pitam se mnogo puti: zač?

Zač moram biti ja Hrvat?

Zač mi je zipku sudbina

na granicu postavila?

I zač sam morao sisati

duh tudje sridnje škole

i zač moram danas biti

rob Bečke metropole?

Francuzi, Nimci, Englezi,

narodi jeste veliki.

Zač ne pripadam k vam?

Zač moram bit Hrvat

na rubu Madjarske

uz nimški ocean.

Da sam Francuz, Nimac, Englez

mogao bih pjevati

kroz kraje, gaje daleke

možda za tisuć ljet.

Ovako pjevam grlom slabašnim

malomu roju muklo za danas.

A sutra ča će bit?

Za sutra nam prorokuje

smrt, grob nazlobni svit…

Vindar, oj vindar ljubim te,

ljubim te nad sve, narode,

moj bijedni, tužni narode!

Ah, kako te ne bih ljubio?

Ljubim te strastveno

kot majku rodjenu,

kot oca, sestre i braću.

Ljubim vas sve,

jeste li živi još ili na pokoju.

Ljubim, oj ljubim grudu domaću,

ljubim te jezik prosti, nespretni.

Nisi mi instrumenat fin,

ni vragoljasti stroj-mašin.

Jesi kot tupa kosa, grbav srp,

kot grubne vile, stari plug.

Vindar, oj vindar ti velim:

Na svitu si mi najsladji

kot slasni prosti kruh

ili u pepelu pečen paljuk.

Ljubim te, ah, moj narode!

Ljubim te zanosom!

Ljubim te strahom podmuklim,

ljubim te svakim kucajem

svog nemirnoga srca,

do zadnjeg daha duha svog,

ljubim te živ, ljubim mrtav.

Ljubim te, oj, narode moj,

ljubim te u svoj tvojoj bijedi,

u krutoj, tužnoj atmosferi.

Ljubim u tebi dicu i starce,

ljubim divojke i momke snažne,

muže i žene, oce i majke!

Ljubim te srca svoga cijelim žarom,

ljubim te još i onda strahom,

kad se sramuješ majke, roda

i bižiš od jezika svoga.

Htio bih vam kriknuti.

„Pfuj! Zli izdajniki!“

– Oho! Ne tako, dragi moj! – velim sebi.

Nisu li rod i braća svi tebi

i tijela tvoga kotrigi,

srca tvojega kusići?

A gdo bi mogao svoje tijelo,

kotrige svoje mrziti?

Da! još i onda ste moji,

kad pogovorite.

Ljubim vas! – Moji ste!

A ja sam vaš

od zipke do groba,

u tudjem svitu i doma.

Da, vaš sam, vaš,

živ i mrtav!

Pred Božićem 1972.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 8-9.

pred Božići

Augustin Blazović – Badnjak u društvu

Augustin Blazović

Badnjak u društvu

(Domorocu I. M.)

Magleni večer je, nedilja zlata.

Na predbožićnoj jelvi i po stolu

Kulturnog društva male sviće goru.

Mi pjevamo božićne jačke naše.

Uza me sidi starac sijed i jači,

S pokojnim ocem mojim jačke iste

Je pjevao negda još kot malo dite

I sad se sjeća dankov nekadašnjih.

Zadrhta starca mukli glas od plača.

Doma mu dica tudju rič govoru…

Ovde mu grije srce rič hrvatska.

Dogaraju već sviće na tom stolu.

On zdahne: gde si mladost davna?

Za tobom želim i ja pojti k Bogu.

Beč, decembar 1960.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 10.

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/04/10/augustin-blazovic-badnjak-u-drustvu/

grijati, grijem (grije srce rič hrvatska…)

 

Augustin Blazović – Poslidnjega Hrvata pokop

Augustin Blazović

Poslidnjega Hrvata pokop

Poslidnjega Hrvata pokop biše

U jednom seocu duboko na jugu.

Da zadnju još njegovu želju spunu,

Jedan Otacnaš moli se kod škrinje.

To biše zadnji očenaš hrvatski…

U istom selu jačke ni molitve

Hrvatske odsle ne će biti više

I jedva tko tragediju tu žali.

Mladići, kantor, župnik, stranci, dica

Nerazumno poslušaju molitvu

I suze toči samo udovica.

Hrvatski zna i ona nek droptinku,

Za ljubav k mužu nešto se j‘ učila…

S njim našu rič zapru u zemlju nimu.

Beč, januar 1961.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 11.

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/04/28/augustin-blazovic-poslidnjega-hrvata-pokop/

Augustin Blazović – Kad selo umira

Augustin Blazović

Kad selo umira

Prolog drame „Hiža Drašković“

Šećem se po selu, šećem gori – doli,

Ko da bi mi htilo srce stat od boli,

Tiho je u selu, nigdor se ne giblje,

Nek jesensko lišće trudni vjetar ziblje.

Nij veselih jačak, junačke norije,

Teta tuga čuva jur skoro sve strihe.

Okrušene stijene, puste ruševine

Zivaju tudjinca, ki mimo njih ide.

Ulice i dvore trava je zarasla,

Koprive dvoriju mnoga putna vrata.

Polamljeno staklo škilji spod šaluge

Izvrćkiva plaho putnikove pute.

Stari pauk prik ljese paučine zaplita,

Po krovu lomaće orijova kita.

Nigdor ju ne pili, nigdor ju ne trga,

Nigdor ne uplazni nje staroga brka.

Na polju si starci prignut hrbat lamlju.

Trudne stare krave rušu se u jarmu.

O starci, starice! Išćem vašu dicu!

Ka kuga to niči životnu vam klicu?

Bijela kuga j’ kod nas porode rjetkala,

Črna kuga boja jedince pobrala.

A pod sijedu starost gine nam ufanje.

Sijemo mi sitvu, ali gdo da žanje?

Za bojem na novo sitva pozeleni,

Po tugi na novo život se obnovi.

O sijajte starci, da b’ polje rodilo,

O sijajte, da b’ se selo pomladilo.

Neka se napunu zipke, dvori, hiže,

Da probudu selo šale i norije.

Junačkoga grla jačke neka glušu,

Naš narod na novi život da probudu.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 12.

orijove>orihove

Augustin Blazović – Smrtni ples

Augustin Blazović

Smrtni ples

Pleše moj narod,

pleše uz tambure,

pleše uz pjevanje,

pleše i pleše…

Kamo pleše? –

Pleše u grob?

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 13.

Augustin Blazović – Tiha jesenska nada

Augustin Blazović

Tiha jesenska nada

Groblja i polje, livade

puna su mira i nade.

Vjetrić po šarenoj gori

stare melodije nosi.

Lišće zašušnji i pada

sa starog trudnoga stabla,

da plodnu zemlju pokriva

pod bijelom blazinom sniga.

Moru zašutiti „jačke“,

te naše pjesme hrvatske,

one pri večernjem mraku

nečujno tiho prhaću.

Kot duše naših pokojnih,

no, ne na nimi groblji,

nego u toj domovini,

gdje plača, suz neće biti.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 14.

Augustin Blazović – Jug

Augustin Blazović

Jug

U mojoj krvi klije žega juga,

Sva gola strast Dinarske planine,

Jadrana plavog tajne dubine,

U mojoj duši bdije čežnja juga.

U mojoj krvi klije borba juga,

U kojoj seljak mučno reže brazdu,

U kojoj mati rodi djecu hrabru,

U kojoj biju moji predji Turka.

U mojoj krvi svira radost juga,

U pjesmama, u ritmu burnog plesa,

Kad kolo gazi divlja mlada četa.

U mojoj duši cvate mladost juga

U njoj se grli veselje i tuga

Ko sunčan jug i sudbina Slavena.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 15.

link Ptići i slavuji, 1983.:

https://ivansic.wordpress.com/2014/02/22/augustin-blazovic-jug/

diplomsko djelo, 1996.:

https://ivansic.wordpress.com/2013/09/05/gh-lirika-nakon-1945-augustin-blazovic/

Augustin Blazović – Na Stinjaki

Augustin Blazović

Na Stinjaki

Mojim djelačem-aktivistom u Beču

Na Stinjaki po ulici

Pjevaju junaki.

Nje sumnjivo nenavidni

Gledaju žandari.

Nimško uho ne bi htilo

Čuti rič hrvatsku.

Vi ditići ipak mirno

Pjevajte po našu.

Jedan mladić domom ide,

Još si veseo jači.

Kad se šeće mimo crikve,

Zovu ga žandari.

„Po hrvatsku pjevat ovde

Nije dopušćano.

Poj u crikvu! Uz orgulje

grlo deri tako!“

„Ah, gospodo, nek u crikva

Imamo još prava?

Zvana crikav ne bi smila

Pjevat rič hrvatska?

Ne, žandari! Ča činite,

Lomi naše pravo.

Zeti ono, ča nam ide,

Nikad si ne damo!“

Gumištapom se zagrozi

Žandarova ruka.

Junak prsa prepoloži:

„Udri, ko se ufaš!“

Klone ruka jadovita

I uz psovku mraznu,

Prem je naše jačke sita,

Ugne se kuražu.

Mili brati! Svi Hrvati!

Branite, ča j‘ naše!

Ne pustimo nogom gazit

Ni pjesme, ni majke!

U Beču, februar 1961.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 16.

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/04/26/augustin-blazovic-na-stinjaki/

%d blogeri kao ovaj: