Gh lirika nakon 1945. – Petar Tyran

PETAR TYRAN (1955.), Peter

AIDS

– ajde

– aj ne

– aj da

– joj da

– si, da

sida

(Österr. Lyrik – und kein Wort Deutsch, 1990, 94)

 

ZA MOJ HRVATSKI ROD …

“Za moj hrvatski rod,

ću živit, ću umrit …” [1]

si jačimo pri svakoj

nek mogućoj priliki.

Za moj hrvatski rod,

ću živit, ću umrit …

su prazne riči

u usti svih.

Za moj hrvatski rod,

ću živit, ću umrit …

si jaču uoči crkivanja

svojega roda.

Za moj hrvatski rod

ću živit, ću umrit …

Prestante farizeji,

u duši vam je

Hrvatstvo jur

davno pomrlo.

(Österr. Lyrik – und kein Wort Deutsch, 1990, 93)

TAMBURICA [2]

cincilin

cnicili

cinci

cin

sve je hin

kad već nisam

kad već nis’

kad već

kad i ka Krowod mea bin

(Österreichische Lyrik – und kein Wort Deutsch, 1990, 92)

NEOPHODNOST

Morao

sam postati

ptićem

da

spasim

svoje

slavuje.

(Ptići i slavuji / Hawks and Nightingales, 1983, 146)


[1] Poznata pjesma Mate Meršića Miloradića, najvećega pjesnika gradišćanskih Hrvata. Postala je i himna Gradišćanskih Hrvata (Hrvat mi je otac).

[2] Tamburica Pajngrt ovih dana slavi 90 godina osnovanja prve tamburaške grupe u Gradišću/Burgenlandu u Austriji (90 ljet tamburica u Gradišću, 13.-15.9.2013.)

Gh lirika nakon 1945. – Andi Novosel

ANDI NOVOSEL (1948.), Andreas

“KOLIKO SMO, TOLIKO SMO”

 dobri MADJARI smo bili

postali smo vjerni

AUSTRIJANCI

do dana današnjega ostali su naši

pastiri LOJALCI na LANCI

DOBRI hrabri NACISTI

superGERMANSKI

su bili naši krobotski fireri

pred 50timi ljeti

sigurno, kasnije smo nastali

seriozni DEMOKRATI

sve je moguće!

naši KROBOTI nastali su SOCIJALISTI

a uvijek su bili vjerni

KATOLIČANI

i NARODNJAKI

ČUVALI smo hrdjave KONZERVE

naše kulture

koliko smo POTOMCI

toliko ćemo ostat NAIVCI

(Pohota, 1944, 65)

HIPOTEKA

ukrali smo        zemlji     zemlju

prirodi     prirodu

živini       živinu

ukrali smo        ditetu     dite

ženi        ženu

mužu      muža

človiku    človika

tebi          tebe

meni        mene

plačemo, plaćamo, plačemo…!

kako dugo, da još krademo?

(Pohota, 1994, 49)

 

STARI OTAC

stari otac

i stara mat

govorili ste

tri jezike

otac i mati

govoru još

dva jezike –

hrvatskoga samo

podmuče i tiho

kćerka i sin

govoru samo

jedan jezik

državni nimški jezik!

to je napredak

su rekli naši

političari

i njeve poslovodje

(Pohota, 1994, 66)

ŠIT

tako dugo dokle se samo od “našega lipoga jezika”

i druge dragocijenosti naše kulture

pominamo

i tako dugo dokle ne potribujemo

s “našim lipim jezikom”

pred sudom i uredom

pred žandari i carinari

na općini i na

financijskom uredu

naše človičje i demokratsko pravo

tako dugo dokle je ne potribujemo

nismo vjerodostojni pred “našim lipim” krobodskim

jezikom

tako dugo ostajemo plašljivo plišivo strašilo

na pusti lapti

cundravo, šejavo, glupo i turobno

na ko se svaka ptica sere

ko vjetar drma

godina, snig i mraz pokriva

tako dugo dokle čuvarnica, osnovna škola

i bar ka druga kurva zabuši pred našim jezikim

nam vrata

tako dugo ne postoji

človičje pravo na ono što človikom človika načinja

tako dugo biramo obećanja političarov

i se sami vkanjujemo

tako dugo ne znamo što smo i da smo!

sveta nam je austrija i pusta paša naša

pre sveto nam je človičje pravo a to ne

samo kod svete maše

(Pohota, 1994, 67)

Gh lirika nakon 1945. – Doroteja Zeichmann-Lipković

DOROTEJA ZEICHMANN – LIPKOVIĆ (1957.), Dorothea/Lipkovich

MOJ LJUBLJENI

jedna rič mi se rastalja va usti

a ta rič si ti

leži mi na jeziku

kot jedan slatki cukrić

čiji ukus se još nije spronašao

najlipša rič na svitu to je tvoje ime

ti si najnježniji

gladiš me kot nijedan drugi

pred tobom izostanu sve moje mrske riči

stisne mi se srce ili čriva

na telefonu i kad ti u oči gledam

za nijednoga drogoga toliko aldovov ne doprimim

kot za tebe

zvana za mene samu

hlepim za tobom

ali ne samo zato kad jur dugo nisam držala

muža u ruka

ne

ti si jedan čisto specijalan med svimi drugimi

u masi muži si ti velika iznimka

šuljaš tr šmuljaš mi se va moji možini

da se ne morem učit

koncentracija je vriti

oprosti ali ti ne moreš zato ništ’

kriva sam ja

ja sam ta ka te ljubi

ka te ne kani i ne more zabit

čudim se odakle ovo strpljenje zamem

čuješ

ljubim te već nek bar ča na svitu

i samovoljno te nikako neću ostavit

ako mi pak ljubav prema tebi

skrsne iz moji očiju ušiju nosa jezika

i ako ruke već ne budu kanile

da se protegnu za tobom

onda ja zato ništ’ ne morem

ja te ljubim

(Keine Erinnerungen mehr / Nema uspomena, 1994, 83-85)

NEMA USPOMENA

kad je još divičica bila

hotila je imati ditinstvo za sobom

kad je prvi put zaljubljena bila

mislila je svit je osvojila

kad je ženom i majkom postala

mislila je da je razumila

kad je došao boj

nije to mogla vjerovati

kad su muža i dicu razčihnule granate

mislila je da neće bol izdržati

kad su ju silovali

hotila je samo umriti

pak su joj jačili

pjesmu nje predocev

svaka žena koja je poštena

kad ustarne

nema uspomena

(Keine Erinnerungen mehr / Nema uspomena 1994, 127)

KOD NAS NA SELU

kod nas na selu

je jako lipo

ptice si jaču

a kitice cvatu

kod nas na selu

je jako lipo

gospodini prodikuju

a ljudi poslušaju

kod nas na selu

je jako lipo

tijela djelaju

a duše umiraju

mi smo

jačujuć

cvatuć

prodikujuć

poslušan

narod

ča još nije umrlo

djela dalje

(Keine Erinnerungen mehr / Nema uspomena, 1994, 115)

LJUBOMORNOST

nij’ na svitu gorje stvari

neg’ je ljubomornost

važiga gasi

samo j’ zlotvornost

stvara diboko u srcu

bol neizmjernu

prokleta budi žena

ka se njemu smije

prokleta budem ja

da mi srce grije

postala bi ne – znam ča

ako ko i viška

da ga samo ljubit znam

njemu samo nježna sam

neka luta

vrag ga nosi

ja ću svenek biti ja

morat će on spoznati

da ga samo ljubim ja

(Keine Erinnerungen mehr / Nema uspomena, 1994, 89)

Gh lirika nakon 1945. – Evald Höld

EVALD HÖLD (1954.), Ewald

MALI SMO

Mali smo

bojažljivi i šutljivi,

zamukli smo –

skoro – kad

diboko u našem srcu

još grije žeravka

naše duše.

Bilo je tvrdo,

dobro grabrovo drivo,

goreće u plamenu

našega žitka.

Onoga žitka, ki nam vrijedi.

Vrnite nam cipaljke,

te dobre, tvrde,

da još jednoč

zagori naš oganj,

da najzad dobijemo,

poniznost gorućega Bića.

(Ptići i slavuji / Hawks and Nightingales, 1983, 104)

ZADNJI ŠKADNJI

Kad zadnje škadnje

iz očiju zgubim

sam na putu.

Čini mi se,

da odlazim od jednog

gnjazda u vjetar,

kot lastavice na putu

kad se bojim zime.

Pre daleko sam

odletio mojimi misli.

Bolilo me je,

kad sam na granici stao

i prestupio mejnik.

Preusku medju,

ostavio sam.

Išćem put

koga starci naši

nisu našli,

i ćutim se sam,

ali kot zviranjak,

životni, pun moći.

(Ptići i slavuji / Hawks and Nightingales, 1983, 94)

Gh lirika nakon 1945. – Šandor Horvat

ŠANDOR HORVAT (1959.), Horváth/Sándor

STARI ZDENAC (vujcu)

zdenac ti je stari

čeripna poculjica mu koruni dvor

kod varkada

i kameni se svitu u njem

dokle je svilna mahovina ne zaplete zeleno

na plehenoj kanti se škuri lanac ljulja

a kad ti ruka kolombita boncljin

i iz kante cukne kod zrcalo voda

već ti ni ona ista

zam si u šake i će te okripit

ali pero si žedju otiši

zdenčena voda ni već voda

ljudi su

živu kod ljudi

vodu si otrovali u zdencu

ki ti je stari

putnika mami

ali zaman

kapljice ti gut nete ofriškat

a ti ju nek išćeš

vodu hladnu zdenčenu

da bude kod i varkada

sanjal si za nju čuda lita

i sad si ovde

zdenac ti je stari

(Hrvatski kalendar, 1993, 67)

Gh lirika nakon 1945. – Timea Horvath

TIMEA HORVAT (1967.), Horváth

GLASNO, GLASNIJE

Uvijek kad si daleko

pobijedi me nemogućnost

svalim se na postelju

i tražim stara vremena.

Nespretnim pokretom

zagrlim k sebi tvoj vid.

Govorim izvan sebe

i razbjesnim se –

kad ne odgovoriš.

Kako da te zovem?

Nisi tu, a trebalo bi

glasno vikati da dođes!

19. 2. 1989.

(Hrvatski glasnik, Tjednik Hrvata u Mađarskoj, god. 3, broj 18, 6. svibnja 1993., 6)

Glasno, glasnije

Gh lirika nakon 1945. – Fred Hergović

FRED HERGOVIĆ (1960.), Alfred/Hergovich

MOLITVICA

frici naš

ki si štikaproni

pusti kraljevstvo tvoje

budi bolje doma

ar se vidimo va pakli a ne na nebi

izjavu svakidanju drž si danas

i otpusti nam jezik naš

kot i mi otpušćamo bedavosti tvoje

i ne zapeljaj nas u asimilaciju

nego oslobodi nas od zla

amen

(Staubsaugen. Pjesme – Gedichte, 1988, 93)

Štikapron=Steinbrunnn

 

molitvica

sociji naši

ki ste u gradišću

pustite kraljevstvo vaše

svetite ime naše zajednice

radje bi se vidili u Savjetu

a ne na skupnom stolu

izjavu svakidanju skorigirajte

i nute nas bolje kopirati

kot i mi išćemo ideje od vas

i ne zapeljajte nas u svadju s društvi

nego oslobodite nas od našega tera

amen

(izvor: Hrvatske novine, 5/1989, 4; dobila je prvu nagradu naticanja “Za DZ – protiv Prezidija”)

Gradišće=Burgenland, pokrajina, savezna zemlja na istoku Austrije

nu te>nute (nu, numo, nute)

HRVATSKA MRTVA PRIRODA (U OSAM KIPI):

5. VRLINE

poslušnost

poniznost

pobožnost

poštenost

marljivost

urednost

šparnost

zahvalnost

vjernost

aldovnost

duševna snaga

svist

vjera

rodoljublje

(Staubsaugen …, 1988, 116)

NA SELU:

6. NAPREDAK

ceste asfaltirane

vrti betonirani

potoki regulirani

sela kanalizirana

domi elektrificirani

život reglementiran

dica kondicionirana

misli uniformirane

djelo mehanizirano

pratež sintetizirana

srca cementirana

mliko pasterizirano

krv centrifugirana

mi motorizirani

dugi kumulirani

napredak je internacionalan

(Staubsaugen. Pjesme – Gedichte, 1988, 103)

%d blogeri kao ovaj: