Elizabeta Saković – Doba sezonskih djelačev

Elizabeta Saković

Doba sezonskih djelačev

Kad nam pride protuliće

i pozeleni se kiće,

došla j’ za nas tužna doba:

projti od drugoga doma!

Ostavit si rodni kraj,

putovat u tudji kraj;

sriću iskat ne – to znaj!

Nego motinku u ruku,

služit novce si u potu;

ostavit drago, milo,

i sve što je lipo bilo…

Moraš pojti, hoćeš živit,

družinu si brojnu hranit.

Sezonski smo si djelači,

Težak kruh – to za nas znači.

Kada dojdu lastavice,

selimo se mi kot ptice;

a kad njim je od nas projti,

najzad nam je opet dojti.

Majke mlade nosu dicu

za čuvat u drugu hižu;

u jeseni kad pak pridu

dica mame ne poznadu!

Nij vam ovo lako, ljudi!

Ki doma na vlašćoj grudi

djelate za vašu dicu,

pritiskate je na srcu.

Mi smo nek u misli doma;

kad dojdemo puni pota

zvečera domom.

Zato ne budite nam nenavidni

u jeseni, kad se vratimo s pinezi –

polamljeni i trudni!

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 116.

Elizabeta Saković – Kada imaš svega dost?

Elizabeta Saković

Kada imaš svega dost?

Kada imaš svega dost?

Kad ti sviti sunca žar,

kad te gleda misec star,

kada zdjela puna ti je,

kad ti srića spuni sve,

kad si zdrav i moćan, mlad,

kad ti ljubav gradi grad?

Nikad nećeš „Dost je!“ reć,

uvijek hoćeš već i već!

Ali kad četire daske

tvoje smrtne škrinje uske

spustu se u hladni grobak

i na kraju je tvoj danak,

onda imaš svega dosta,

i ne tribaš drugo ništa!

Onda moreš hvalit Boga,

ako imaš „zgora“ koga,

ki ti nažge male sviće

i zasadi na grob cviće,

ki se za te moli vruče, –

Tebi to već nij moguće!

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 117.

Elizabeta Saković

%d blogeri kao ovaj: