Joško Preč – Dom

Joško Preč

Dom

Na zapadu kraj granice

Stoji jedno malo selce.

Mnogo mi se za te sanja

Cijele noći prez prestanja.

Onde stoji slamna kuća,

Kot kapela je mučeća,

Miljahno pogledam na nju,

Ovde j‘ konac putovanju.

Svaki dan joj prag prestupim,

Svaki kut si najzad kupim,

Nagnem se na stare stijene,

Ke su koč čuvale mene.

I po dvoru se odšećem

Med domaćim milim cvijećem;

Domaći cvijeti, radost moja,

Zvana tebe nij veselja.

I na vrtu je sve staro

Drivlje, ko je onda cvalo;

Doma rodi najbolji sad,

Boljega nisam jio dosad.

Je još onde jedno stanje,

Ko je od svih drugih manje;

Zemlja mu je sva krovina,

Vječna je to domovina.

Onde spava vječni pokoj

Sestra, brati i otac moj;

Tužnim srcem je pohodim,

Bogu se za nje pomolim.

Mila moja domovina,

Misliš li na tvoga sina,

Ki te tako vruće ljubi,

Tebe nikad ne pozabi?

Čuvaj i ti spominak moj,

U misli sam svenek nek tvoj,

Moj starinski stan i dom

Meni je kraljevski tron.

Spominjam se, premišljavam

Svim domaćim zbogom davam,

Vraćam se na daljnji put,

Stišćem se u tudji kut.

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 149-150.

Joško Preč – Pendlari

Joško Preč

Pendlari

Ponediljak jutro rano,

Sunce se još nije stalo,

Još nij pukla bijela zora,

Pak jur živi Nova Gora.

Zač se tako rano staju,

Zač jur kucki tako laju?

Spava narav, loza žuti,

Samo ljudi su na puti.

Auti bruju, klepetaju,

Muži ženam z Bogom daju;

Daleki su njevi puti,

Bečanski svit sve proguti.

Ali nisu po lokali,

Pod zemljom su po kanali,

Lopata im ritam daje,

Puni jesu truda, ćaja.

Vako ide da za danom;

Dokle jedni lijenu danom,

Oni su kot mučeniki,

Dušu, tijelo su im svlikli.

Oj pendlari, mučno zvanje,

Kad će prestat putovanje,

Kada će bit vam Gradišće

Prava mati, utočišće?

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 150-151.

Joško Preč – Protuliće

Joško Preč

Protuliće

Sunce, kot zaručnjak, šeće se pred vrati,

da si protuliće pod nebo isprati.

Nježnimi je traki plaho, milo gladi,

jer još zima, led, sriž, sidu mu na bradi.

Zima i nadalje njemu se namiće:

„Ča to hoćeš donest, novo protuliće?

Ostavi se toga, hoćeš mirno spati,

moremo živiti kot dva dobri brati.“

A zaručnjak Sunce ljubomorno gleda,

i onda navali na ledenog djeda:

„Protuliće moja mlada je zaručnja,

tvoje masne riči, himbena su učnja.

Izvan zimskoga sna, ča još moreš dati?

Nikada ti nećeš zemlju polipšati!

Ja ću pak oblići sve polje u cvijeće,

Novim lišćem pokrit grme i drveće.

Seli se na sjever, zami led si sobom!

Nigdo neće tužit na Zemlji za tobom.

Ti nek narav ničiš, za tobom sve vene,

sve bi izgorilo, a da nije mene.

S tobom još i Bog naš kaštiguje ljude,

„U potu obraza… kaže svoje sude.“

Ali protuliće nek na Sunce škilji,

a ti jalna zima, smrzni se u špilji!

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 151-152.

Joško Preč – Mir u svemiru

Joško Preč

Mir u svemiru

U Svemiru je mir,

zvijezde ni ne dišu,

„pst“ si velu samo,

zdola čut je kišu.

Pak opet tišina,

Ništ ju ne prekine,

negde u daljini

repatica sine.

Zvijezde se med sobom

nikad ne pozdravu,

i kad večer dojde,

samo dignu glavu.

Nika ništ ne pita,

svaka si zna svoje,

Svemir rasvitljavat,

Dati svitu boje.

Svako Sunce, zvijezda,

Veliki je samac

i jedan je drugoj

nepoznati stranac.

Nered je stvorila

samo jednoč, jedna,

onde je svitila

iznad Betlehema.

A druge se nisu

još ni ogledale,

bilo je jur malih

ke su s neba spale.

Ni to je ne bludi,

ča ljudi govoru,

da na koncu svita

da se na ništ stvoru.

Od početka svita

tako one svitu,

i zis vječnom tajnom

na sve vijeke šutu.

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 152-153.

svemir

Joško Preč – Goristanje

Joško Preč

Goristanje

Ih je još, ki vjeruju u tvoje goristanje,

Ti propjelo Gradišćanskoga Hrvata;

Ih je još, ki stavu svu svoju moć i znanje

Za svoga razmrcvarenoga brata.

Mnogoputa si igračka partajev,

Tudjeg duha, izdavačev, zmajev;

Usmihuju je, bičuju, križuju,

Je li ćeš još čuti, Aleluju.

Na Vazam jutro grobu ti se pašćim,

Iz svega guta na grobu ti vrešćim:

Stani se, stani se, narode moj krvavi,

Tvoje goristanje ponovo se slavi!

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 153.

Joško Preč – Afrikanska balada

Joško Preč

Afrikanska balada

Mala hutica,

na sredini stol,

nastrt je,

visi,

uz stol sidi otac,

na jednoj

kisi.

Nasred stola zdjela,

jur je prazna,

čini se,

kot da bi bila

oprana,

danas je skupa hrana,

a dice mnogo,

još uvijek stoju kod stola,

gladni

kot zmije,

a Sunce sije,

a polje popaljeno.

Nova žetva zreja,

smrt stoji s kosom

pod vrati,

komu će prvomu

ruku dati?

Tata, ja sam gladan,

razbije jedan tišinu,

ocu tuga prsa kine,

majka neka plače…

dica idu spat,

gladna.

Sad su srićna,

sanjaju uvijek isto,

majka nosi na stol

meso,

kolače;

neki bogatuš

si pod zvonikom

u svetu vodu

prste

smače.

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 154-155.

Joško Preč – Zgubljeni sin

Joško Preč

Zgubljeni sin

Na krčmi u uglu

Karika od dima

Mutnimi očima

Spušta jedan mladić.

Oko njega ljudi,

Jedan mu se ruga,

Drugi veli: nu ga!

Treti: pomiluj ga!

On ih nit ne čuje,

Dušom se vojuje,

Jednom vraga psuje,

Drugom oca čuje.

Sinak moj, vrati se!

On najzad: bojim se!

Prodao sam poštenje,

Dušu, zveličenje.

Jerbinstvo i Boga,

Tebe, Oca svoga,

Grišne imam želje,

Kasno je, kasno je!

Nije kasno! – kriči

Otac, ki bol niči,

Ki grih uništava,

Tebi oprošćava.

Vrati se, vrati se!

U srcu se kine sve,

Nebo i pakao –

Kad bi sad molit znao!

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 156-157.

%d blogeri kao ovaj: