Ljubica Čenar – Poznate staze

Ljubica Čenar

Poznate staze

 

povodom DM 2017. u Dolnjoj Pulji

 

Ako koracam po poznati staza, mali svit mi se otvara,

i po prošlosti se poveže s mojimi misli.

Vjetar mi donese spominke davnih časov i jedna tepla,

lipa ćut takne moje srce.

Koliko poznatih obrazov je jur putovalo po ovi staza?

Kroz tolika vremena, zdavno prošla, ostavljajuć slijede,

svaki od njih vridan i živ.

Te staze me peljaju na mjesto, ko pozna moje ime

i ko mi kani povidati o sebi…

O nježno protegnuti lapti i o potoku, ki tiho šušljajuć putuje.

O lozi, ka diže glavu k nebu i se rastopi s brojnimi farbami.

O stazica, ka se zavijaju kroz dušeću krajinu, ka diboko odsapa.

I o ptica, ke jaču svoje najlipše jačke i je proširu po svitu.

Na ovom mjestu stanuje divna tišina, ka umiri dušu.

Kad pak sunce zalazi za vinogradi i takne bijele stijene

od male kapele svetoga Donata,

i ako sunčani traki rasvitu meko namoljane mustere polja,

onda počinje večer povidati svoje nenabrojive povidajke.

Na ovom malom mjestu u sredini Gradišća

tuca moje srce u mirnom taktu.

I na njegovi poznati staza živi moja domovina.

 

Hrvatske novine 37/2017, 8

Dan mladine u Dolnjoj Pulji u znaku muzike i pjesničtva

Kulturni tajedan, radioemisija, pjesma na kraju, ORF Burgenland, 18. 9. 2017.

Ljubica Čenar – Ljetni vihori, Tuga i batrenje, Od mjesta u mojoj sanji…

Ljubica Csenar/Čenar

 

Ljetni vihori

Misli su kot ljetni vihori.

Neprisiljive, hlepeć za svojom potriboćom,

da dižu prah naših duš.

Stvorene su za to, da pokažu jasnoću, kot i zabludu,

kad se zaplete prah u vlasi razuma.

Onda juru i bjesnu misli jače nego bilo kada, nezaustavljivo,

kot strašan vihor.

Tako dugo, dokle se utrudi stara, školovana pamet

i se nagne u svojem stolcu, da počine.

Onda se umiru i bludeće zračne struje.

Prah odleti dalje u daleko carstvo svemira,

da se u njem zgubi;

i dno jasnoće će se razvidnit.

Na neki pusti mjesti svitljucka mudrost,

smijuć i razumno s namignutim okom –

dobro znajuć, da slijedeći šumeći vihor već nije daleko.

 

Tuga i batrenje

Diboka žalost, odjedri dalje.

Odlij se iz mojega srca.

Otvori tvoje tihe ljese,

da moreš ravnat put stočenim (spalim) suzam.

Tiha žalost, zini,

ulovi misli čisto potiho.

Objami nujno najlipše spominke,

da je moreš smjestit u moje srce.

Nujna žalost, ziblji me

u vjetru, u taktu batrenja;

da se vrijeda, zaistinu vrijeda

morem smijat lakoćom duše i srca.

Laka žalost, ti lebdi samo,

dotakni se mojega plačućega oka.

Oslobodi suzu u njem tiho,

da ju daruješ ufanju.

Dragi andjeo, kade si sada?

Toliko moći si mi dao.

Držao si me u tvojem silnom zagrljaju,

dao si mi ljubav tvoju svu.

Ja ti jako hvalim za to!

Dobrota je nosila tvoje ime u smijućem blistanju.

Željila bi si, da bi ti još jedan jedini put bila blizu,

onda bi ti mogla reć, koliko mi značiš.

Imam te rado, moja ljubav će trajat na vijeke;

poslat ću ju sad u jedan drugi svit.

Onde ću se s tobom smijat, poslušat ću tvoje vedre riči-

onde, kot i u mojem srcu, bit ćeš zauvijek kod mene!

Od mjesta u mojoj sanji…

Nujno kapa godina na vodu, sklapa se s tajnovitimi kapljicami jezera.

Tako čisto, tako diboko, tako tiho na ov jesenski dan, ki se je narodio iz mojega srca.

Vječnost ovoga mjesta mi se čini kot neka površna misao, pokidob ju ne morem razumit.

Pokušavam ju rasčistit i pojačat, tako da postane dost moćna, opstat u vihoru mojih nezbrojenih misli.

Jedan drugi svit, drugo vrime. Na ovom mjestu morem letit. S oblaki morem tancat, i svitlinu dana morem dat bliskat u najlipši farba. Ovo mjesto je vječni hipac lipote, vječni hipac sriće i vječni zgrljaj ljubavi.

Zlato lišće se nježno nagiblje na travu, sve tako silno, moćno svitljucka, kot da bi svaki trenutak nanovič spoznavalo, kako lipo je. Ne natiče se, ništ ne potribuje. Sviti se, tanca, mudri se. Samo živi, da postoji, da ćuti ča je; potpunost.

Prispiva noć. Škurolilackim šlarom pokriva svojom tišinom svit pod njom. Ona ljubezno kušne to, ča čuva i zajači tihu pjesmu, ka sve potegne u svoje krilo. Onda gleda, kako sanjari putuju; na tolika mjesta, k tolikim kipom, k tolikim susretom. Ona gleda i sluša je li neće čuti ku čudnovitu povidajku, ku more povidati danu, kad ga objami pak kad skrsne za suncem, da ide na počivak.

Dan je ovput čuo posebnu povidajku, tako lipu, da je morao plakati. Bliskajuće zvijezde godine se još svenek svitu u sjaju sunca, ko je zame sobom u svoju vječnost.

A povidajka putuje stazom svojih riči u nepozabljenost.

LJUBICA CSENAR_Ljetni vihori (tri pjesme u WORD-dokumentu za preuzimanje/download)

Hvala Gizela! Hrvatska je matura, gradišćanska zajednica se sastala u Borti, 16. aprila 2015.

%d bloggers like this: