Mate Šinković – Prvi dan va školi

Mate Šinković – Prvi dan va školi

KT_pjesma na kraju_2. septembra 2019.

Recitirao ju je Joško Grubić iz Koljnofa.

https://ivansic.wordpress.com/2014/07/24/mate-sinkovic-prvi-dan-va-skoli/

Mate Šinković – Predgovor – Mijo Karagić

Uz portret Mate Šinkovića (1927-1972)

Već na početku treba naglasiti jednu karakteristiku Šinkovićeva rada – on stalno rješava neka moralna, etička, psihička i manjinskopolitička pitanja. Takvu potrebu osjećaju pjesnici, odnosno kulturni djelatnici sami, a društvo još više postavlja prema njima takav zahtjev. Posljedica je toga da starija, pa i svevremena, gradišćanskohrvatska književnost dosta jasno odražava duhovno stanje čovjeka u toj našoj najzapadnijoj hrvatskoj regiji.

Najnoviji predstavnici ove književnosti (Šandor Horvat, Timea Horvat, Jurica Čenar i prije svega Matilda Bölcs) na veoma bogatom tradicionalizmu moderniziraju i obogaćuju književnost gradišćanskih Hrvata koja je do sada počivala uglavnom na temeljima gradišćanskohrvatske „jačke“. To nije slučajno, jer u kulturnom životu gradišćanskih Hrvata posebno mjesto zauzimaju narodne pjesme. Zato nas ne iznenađuje da se ljepotama i glazbenim vrednotama hrvatskih „jački“ oduševljavao i poznati skladatelj Franz Joseph Haydn.

Šinkovićeva poezija daje zanimljiv prilog slici filozofske situacije gradišćanskih Hrvata, a i duhovnog položaja jednog malog naroda usred misaonih, socijalnih, političkih i estetskih raskrižja šezdesetih i sedamdesetih godina. Da bismo od Mihovila Nakovića preko Mate Šinkovića stigli do možda najsuvremenijeg predstavnika sveopće gradišćanskohrvatske književnosti Matilde Bölcs, moramo tražiti sve one manifestacije u književnom obliku koje su krčile taj književni put k modernom, posve drugom načinu razotkrivanja umjetničke obradbe stvarnosti, bilo društvene, bilo umjetničke i psihološke.

A na ovom se putu svakako moramo osvrnuti i na rad, djelovanje Mate Šinkovića.

Mate Šinković ili, kako su ga njegovi mještani nazivali, Capa rođen je 1927. godine u Koljnofu. Nakon osnovne škole školovanje nastavlja u Sopronu. Poslije je primljen na Višu pedagošku školu u Budimpešti, ali zbog slabog zdravlja, a vjerojatno i zbog egzistencijalnih problema studije mora prekunuti. Vrativši se u Koljnof, radi kao knjigovođa u mjesnoj zadruzi.

O životu ovoga čovjeka puno više ni ne možemo reći. Uvijek vedar, komotnih pokreta, spreman za razgovor, a suočivši se s negativnim ljudskim osobinama i društvenim nepravdama, ove kani riješiti kao „sluga Boga i naroda svoga“. Bio je pošten i velik vjernik. Njegova je rana smrt velik gubitak za sve Hrvate u Mađarskoj, jer upravo danas, u vrijeme raznih egoizama (individualnih i regionalnih) potrebni bi nam bili Šinkovići, ljudi, vječito uznemireni i ranjeni brigom i ljubavlju za drugoga, za opće dobro. Njegova ljubav prema obitelji i prema proširenoj zajednici svojega naroda jedan je od vidova djelatnosti za opće dobro koje se zove domoljublje. Taj se moral i ta se djelatnost može zvati svjetonazorom ili politikom, ali takvo shvaćanje života svakako mora biti predmet interesa vjernika i katolika. Kao dugogdišnji kantor, Mariju je uvijek štovao kao uzor i zaštitnicu. Ona je za njega bila „duša duše hrvatske“.

Krhka duša Šinkovića piše po diktatu svoje vlastite osjećajnosti i unutrašnjih lomova kojima se vanjskost iskazuje u ljudskom biću, on opisuje vječna ljudska protkana manjinskom psihologijom i okupiranošću: ljubav i smrt, zločin i pravda, mir i boj, patnja i sreća, domovina i materinski jezik, roditelji i prijatelji, poljodjelski radovi, prirodne ljepote, čari sela, žalost i dječji osmijeh. O tom životu Šinković govori smirenom ljupkošću. Njegov svijet nije nerazmrsiva povezanost fikcije i zbilje. U njegovim su stihovima opisani oblici stvarnosti čovjeka Hrvata, koji živi u maloj oazi, na usamljenom otoku u tuđinskome jezičnom moru. Možda je ta stvarnost često prosta, obična, otrcana, plitka, usputna, svagdašnja ali je njegova, odnosno onih ljudi kojima on srcem i dušom pripada.

Zato inspiracija i nalazi u samom životu svoga kraja. „Duša i gonitelj njegovim jačkama je naš Koljnof“ – piše o njemu njegov iskreni prijatelj i obožavatelj Ladislav Horvat u pismu datiranom 5. svibnja 1977. godine: „Va Koljnof su se narodile te pjesme. Naš Capa piše od protulića, lita, jeseni, zimi, polju, žiti, sinokoši, vincu i ptičicama. Poznal je on dobro poljodjelcev teški žitak i njegov trud, zato je znal od srca pisat pjesme od ovih ljudi. Njegove jačke lipo glušu našim ušima ar su napisane po našem, koljnofskom govoru. On je z vim pjesmama čuval našega gradišćanskoga hrvatskoga jezika lipotu i krasnost. Ne neg pjesme su razumljive i čuda rečene nego i njegove slike ke je va čuda broji moljal na platno z uljavnom farbom. Tema njegovog pisanja je bil Koljnof. Veselje i tugu našega sela je kanil opisat, a tako i našu dicu i mladinu ku je on jako u srcu držal.“

U književnosti je izvanredno značajna tradicija. Novo uvijek nastupa kao borba protiv uvaženih i uvriježenih čvrstih koncepcija i oblika. Nova razdoblja dobivaju oznaku na osnovi promjena koje ona unose u razvojni proces. Pri tome nas promatranje uvjerava da se idejna bit brže mijenja nego književni izraz. Drugim riječima, izraz je konzervativniji, on je tek posljedica misaonih promjena koje se probijaju kroz umjetničko stvaranje, zapravo je njihova vanjska demonstracija.

Šinković nije bio novator, nije obnovio pismenost i književnost gradišćanskih Hrvata, nije bio nametljiv, on je svojim skromnim radom samo nastavio slavne tradicije gradišćanskohrvatske književnosti. Bio je od Boga nadaren čovjek, ali u postizanju većih umjetničkih ciljeva (na što on inače nikada ni mislio nije!) sputavalo ga je vjerojatno i njegovo prekinuto školovanje pa seoska, tradicionalistička, često ukočena, sredina. U svojim pjesmama na svoj veoma jednostavan način Šinković prikazuje sliku njemu bliskoga svijeta. Očigledno je da građu za pjesme uzima iz vlastita iskustva i iz života koljnovskih Hrvata. Zbog toga nije čudo što je intimno vezan za sadržaje svojih pjesama. Njegova pokretačka snaga proizlazi iz dva izvora:

1. iz stvarnosti jednoga sela i života ljudi ovoga sela onoga vremena u određenoj konkretnoj sredini i

2. iz njegove ličnosti.

Šinković time stvara naročitu duhovnu povezanost između Koljnofa, koljnofskog čovjeka kao objekta i umjetničke inspiracije toga objekta. Sva su opisana mjesta, sve su opisane slike naivno realne: seljačka kuća, puteljci, ravnice, vinogradi, dubrave i GORA na kraju sela s koje sve promatra i vidi. Prvo iz daleka pa sve bliže te se „ćuti“ miris svježe uzorane brazde, kipućeg mošta da bi naposljetku bio preplavljen divljenjem nježnoj „fajgulici“, đunđi zlate rose na cvijeću, plavenki uz potok, žabljem korijenju“.

Berem si fajgulice na našem verti,
zmožna krasna duha i lilasti herbti,
sjaj cvijeća, pervašnje oblasti,
od djundje zlate rose, ćedu zrasti.
Plavenke uz potok i žablje korenje,
pokerlo je sinokoš, grmlje i zelenje.

Gazim ja po seli, na vsaki kraj čujem,
vrbove fućkice, nad kim se radujem.
I dici veselje, vse jim ja aldujem,
vse želje jim spunit, ar nigdar ne psujem!
Ptičice pjevaju, leteće va zraku,
lastavice pored, ke sidu na vlaku.

(Protuliće)

Ovu, često idiličnu sliku vjerno se uklapaju i Šinkovićevi stihovi posvećeni svojim roditeljima. Roditelji, prijatelji – a osobito Majka, česti su motivi njegovih pjesama:

Ti si Majka najlipša,
na vsem svitu najbolja,
ni na svitu zlata toga,
da b‘ te zgubil z srca moga.

(Zakasnio sam majka!)

Pjesmu je posvetio i svome voljenom ocu:

Delal je čuda na polji,
Bil je vsenek va nevolji.
Popil dost suz i slanoga pota!
Prez špota – Siromah je bil!…

(Moj otac)

Mate Šinković je pisao i za djecu, crtao prekrasni krajolik pojedinih godišnjih doba, govorio o ratnim zbivanjima – ufajući se u mir i sveopće blagostanje, intimno dršćim glasom govori i o ljubavi – svjedoči njegov čisti i duboki humanizam.

Valja govoriti posebno i o njegovom rodoljublju, o njegovoj golemoj ljubavi prema hrvatskome narodu i hrvatskom jeziku, privrženosti prema užem zavičaju i ljudima svoga zavičaja. Ovo su himne koje govore o ljepoti, bogatstvu gradišćanskohrvatske riječi, a važnosti gajenja jezičnih tradicija. Iz ovih pjesama izvire ponos, samosvijest i vjera. Možda baš ovom tematikom Šinković najvjernije nastavlja tradicije gradišćanskohrvatske knjževnosti i pismenosti, jer je ovaj motiv nazočan kod mnogih pjesnika ovoga podneblja, osobito kod barda gradišćanskih Hrvata Mate Meršića, čije je mnoge Šinković znao napamet.

Znam da sam ja Hrvat!
Hrvat su mi Otac i Mat
Hrvat kanim ja živiti,
i kot Hrvat umriti.

Jezik si neć zatajati,
ako me ubiju tati.
Hrvat ću se vsenek zvati,
ovo mora vsaki znati.

(Hrvat sam)

Poslušajmo sad kako o tim osjećajima piše Miloradić, učitelj mnogih Gradišćanaca:

Hrvat su moj otac,
I Hrvatica mat,
A ja sam njeva krv
I vjerni sin Hrvat

(Hrvat sam)

Sličnost u sadržaju je očita. Šinkovića zabrinjava tendencija odnarođivanja, asimilacija, a osobito je žalostan što najmlađi često ne govore svojim materinskim jezikom. Zbog toga je uzbuđen pa svoje seseljane podučava i kara.

U jednom članku Narodnog kalendara Mate Šinković o toj pojavi piše na sljedeći način. „O kako je teško človiku oko serca, kad vidi, korak za korakom, da sve tihlje propada naš lipi hrvatski jezik, – po nemarnosti… Trsi se, nek po hrvatsku pominat doma, kad ti je darovan-naš lipi jezik, ki se smi u red postavit i z drugimi jeziki. On vrlo gluši i tako je bogat, da s njim moreš izreć vse ča ti pamet kaže i serce oćuti. Grišiš kad ne govoriš hrvatski, kadegod ti je triba i kad ti se k tomu prilika nudi. Govori doma i vsagde, kade ti je moguće ar nek po jeziku ćedu znat da si Hrvat – koga te ne bude nigdar sram. Ptica se pozna po perji, a človik po govoru. Trsi se, da govoriš po našem jeziku s čim lipše i zversnije, kot kad bi najbolje knjige štal. Ar velika je sramota, kad veliš da si Hrvat, i ne govoriš po svojem materinskom jeziku…“

Govoreći o Šinkvićevim zaslugama, svakako – i to možda na prvome mjestu treba istaknuti – da je on pisao na svome materinskom jeziku, na gradišćanskohrvatskoj čakavštini kojom se govori u Koljnofu. On je time osvježio kulturni duh Hrvata u Mađarskoj i dokazao da se i na dijalektu mogu iznositi intimne misli koje nam hrabre napaćenu dušu i pritišću srce. Svojim je radom od zaborava spasio mnoge izraze. On se 60-ih i 70-ih godina u Mađarskoj usudio pisati hrvatski. Pred tom se hrabrošću i ljubavi prema svome domaćem govoru moramo pokloniti, jer u doba „južnoslavenstva“, kade se po školama gradišćanskohrvatskih naselja predavao takozvani „južnoslavenski“ jezik, kada su se novine i kalendari tiskali za Hrvate dijalektalnih sredina na stranom jeziku, javlja se jedan Mate Šinković koji, vođen brigom za duhovnu skrb svoga naroda, vjerno dokazuje kreativne vrednote i moć gradišćanskohrvatskog govora.

Mate Šinković je Hrvat.

Kad mi nikne zadnji čas,
hrvatski mi je zadnji glas.
Gradsko polje, Gradski klas,
umrit ću kot Hrvat vaš.

(Hrvat sam)

Ali ovo njegovo veliko domoljublje – isto kao i kod Miloradića pa i ostalih književnika ove regionalne književnosti – nikada nije protkano šovinizmom, mržnjom prema drugim narodima. On je Hrvat u Mađarskoj, a Mađarska je njegova domovina:

Upoznat Domovinu – zadaća budi vam vsim.
Priznanje joj pokažte, predraga dica s tim.

Njoj s cele moći služit va dobru i va zlom.
To držte si za dužnost, da srićan bude Dom.

(Dužnost Domovini)

Domovina gradišćanskih Hrvata uvijek je Mađarska, Ugarska. Poslušajmo kako o domovini piše Šinkovićev prethodnik, bivši koljnofski „školnik“ urednik mnogih udžbenika i pobornik gradišćasnkohrvatskog jezika Mihovil Naković:

Živila! O zemlja naša,
Domovina slatka,
Kade nas je hranio otac
I gojila majka!
Zaostavni tebe nikad
Va žitku mi ne ćemo,
Bogu, rodu, domovini
Vjermi ostat ćemo…

Kao što rekoh, Šinković se može kritizirati zbog katkad banalnih pjesničkih slika i formi, zbog forsiranja srokova na kraju redaka jer srokovi su svuda, oni su i ondje gdje ponekad nisu prirodni i spontani, ubačeni su i tamo, gdje slabe ritam, a ne čine ni smisao reljefnim. Premda je raspon osnovnog izraza Šinkovićevih pjesama prilično uzak, a stoga ograničen i često jednolik, on u sebi nosi specifičnu ljepotu koja i danas traje, a koja je u svoje vrijeme – u svom pravom trenutku – imala presudnu ulogu u kulturnom životu gradišćanskih Hrvata, dapače i svih Hrvata u Mađarskoj. Njegov je estetski kodeks jasan i razumljiv samo u njegovim okvirima, tj. ako se shvati o kakvoj se poeziji radi, koje su njegove težnje bile i koje je on perspektive otvarao svome slušatelju i čitatelju.

Dr. Mijo Karagić

životopis: nadopunio 31.8.2015 (na korici knjige)

Mate Šinković se rodio 1927. ljeta u Koljnofu (županija Györ-Moson-Sopron). Maturirao je u Šopronu. Zatim je imao mogućnost, da se uči na visokoj školi. Ali on je cijeli svoj žitak aldovao za hrvatski materinski jezik i za čuvanje tradicije.

Prve pjesme su objavljene u Narodni novina i u Narodnom kalendaru. Pjesme je pisao na gradišćanskohrvatskom jeziku.

Mate Šinković je pisao o rodnom selu, za dicu, svojim roditeljem, prijateljem.

Uz pjesništvo poznato je i njegovo mojanje/slikarstvo. Svoje kipe/slike je darovao svojim prijateljem.

Prerana smrt je prekinula da si priredjuje svoje pjesme. Vjerojatno njegove pjesme ćedu rado štati zvana Koljnofa, u prvom redu gradišćanski Hrvati.

Umro je 1972. ljeta na Badnjak.

napomena: 1. izdanje pjesam

Mate Šinković: Na našoj Gori. Pjesme

Tankönyvkiadó, Budapest, 1981

Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1981

Prvo izdanje pjesam je izašlo 1981. ljeta.

Izdanje Demokratskog saveza Južnih Slavena u Madžarskoj

Uredio i predgovor napisao: MIJO KARAGIĆ

Ilustrirao i korice opremio: ENDRE KUKOVICZKY

© Mate Šinković, 1981.

ISBN 963 17 5642 4

Koljnofska gora:

http://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories/2663083/

Mate Šinković_Na našoj Gori

Mate Šinković – Vsakoga želja!

Život neka bude puno protuliće

VSAKOGA ŽELJA!

Ča znam tvoja želja ni neg mir –

da bude po svitu najt vsagdir?

Ti srce znam tako ne tuca –

kot ve želje zora puca?

Znamo ča j‘ nemiran život,

nepreteljski žuhki pot.

Življenje naše je jedan cilj,

bieli golub je mira pilj.

Kad bi vsaki človik jedno malo

drivo posadil da bi cvalo.

Z dobrim zdihom zastavil,

„Paradižom“ bi se postavil.

Vsaki drugi človik jednoč kad bi,

jednoga razveselil kot na svadbi.

Za blaženoga, srićnoga bi se ćutil,

i blaženstvo bi bilo, bi se čudil.

Život neka bude puno protuliće,

okrojno lipo, cvatuće kiće.

Kot zimska klice našega kruha,

sinokoš, doline, poljiva lipa duha.

Slavuj i ptice veselo va zraku,

glasuju mir – minutu vsaku.

Visoke jelve i kanarica zjačkiva,

ovo vse nam neg od mira povida.

Piet diel svita, zviezda krasna,

vsi delačev je želja sjajna.

Zdvimi rukami, mučno djelo,

v miri zaslužit, potrošit cielo.

Stvaradu fabrike mirni matrial,

oružje va morje, zbrcat bi dal.

Iz štukov kovati poljske pluge,

da ne bude na svitu čemerne haluge.

Mir uživat, si želji vsaki,

prosvititi sunce će spod oblaki.

Vsi narodi neka budu jednaki,

razumnost širit, va mira slasti.

Kričat diboko iz srca reć,

boja na svitu ne kanimo već.

Va oku ko bliska se suza veselja,

mir cielom svitu, vo vam je želja!

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 15-16.

Mate Šinković – Suton ropstva

SUTON ROPSTVA

Dok će bit sužanstva jaram?

Da ne bude vas svit sram?

Dok će jimat ropstva lanac?

Ta teški železni panat.

Doklek će oš spleten korbač,

bič černjaukov zdaran nosač?

Dokle će kričat celi svit:

sloboda i mir kad’ će bit?

Zač je takvi krajov svita,

da je med ljudi razlika?

Moreš li bit zač si črnac,

ali žuti čvrst Japanac?

Ni te ta Majka rodila,

ka si je dite ljubila?

Zač ne moreš najti potpor?

moreš gazit vrući sumpor?

Kad budeš znal reći sloboda,

voj, najlipši vez zaloga.

Ovoj sad: neg kratka sanja,

prost se bogatomu klanja.

Jednuč će vam zviezda zajt,

ka će vam vo se dat najt.

Gazit ćete slobode put,

iz š njim najti mira kut!

Kad vam dojde žarko sunce,

ko pojišće vse vrhunce?

Mir donese vsim va serce,

kodno malo živo zrnce.

Bud pozdravna zemlja južna,

napojena si još krvna!

Želje, ćuti, mirni traki,

neće bit magleni mraki.

Čujte naše pjesme vierne,

za vas boreć, glušu mirne!

Bit će kod vas modro nebo,

utišat će morje – tiho!

Suza bliskat od veselja,

najti hoćete pretelja.

Na sutonu ropstva žar,

slobod će bit vaš lip dar!

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 18-19.

Mate Šinković – Mir

MIR

Srce mi žari želju mira.

ar nij kot čreda prez pastira.

Žalost, tuga ino bol,

nij veseloga žitka log.

Nazlob, serda j‘ podpiranje,

mirnom žitku podkopanje.

Posijaš rad, miran život,

lažljivoga svita neka bit rob!

Jišći stran i put pravice,

nimaj va vom ništ granice.

Najt ćeš vsenek dost preteljov,

nek uza nje dost halugov!

Bludi glavu jednim atom,

zaman je tučemo z batom!

Uputit nje okolina,

nij mogla već Hirošima!

Nij dost bilo umaranja,

med vsih narodi fantenja.

Kako su pred kratkom časi,

Francoski mogućni časti,

prez mišljenja dali van

atom spuhnut voj program!

Tučnje, šušnje oganj zrak,

Saharu pokerl je mrak.

Je dvo žalno, ali spas?

Cel svit kriči otoj glas!

Mir ćeš najti ne va grobu,

živit ćemo mirnu dobu!

Pošten trud i delo daje,

nam vsim mirno uživanje.

Nij lip život ko je mir?

– koga najti nij vsagdir!

Cveće, polje, sinokoše,

slavuj, ptice, žarke rože,

rodni, žitak, miran zdih –

Našli b‘ rado ovo vsih.

Pjevat ćemo blagoj jački,

za narodni mir konačni.

Mudro nebo, oštri zrak,

mali potok, – nos nas glak!

Javljajte oš sunca traki,

da budemo vsih jednaki!

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 20-21.

Mate Šinković – Za mir

ZA MIR

Zadobene zemlja življenje na protuliće,

kad se napunidu s lipim cvećem kiće.

Kad znikne klica vsakidanjega kruha,

sinokoše, doline proliva lipa duha.

Utoki, brzaki, zviranjki i livade,

koruna maja, narava prez smrade.

Nezbrojni roj pticov veselo zjačkiva,

zvezdic množina odzgor nam posija.

Zlata rosa jutro i sunašce prosvane,

plavo morje iz šumenjem postane.

Žitak mali, slabi – o ti mira doba,

ka ne poznaš i ne nosiš nigdir roba.

Visoko va zraku, slavuj si zjačkiva,

pčele i mrehunci, i ran žitak zdiha.

Poljodjelac ore, goni jarke, krave,

veselo si fućka i kosi škure trave.

Mašine v fabrika pelja delači roj,

mirno se raduju množina veliki broj.

Vse skupa vo daje – človičanski žitak,

prez brige radovat, mir je vsim dobitak.

Jednoglasno slavit mirovno je cilj,

v beloga goluba stavit mira pilj.

Vračitelj narodov je vsagdir mir,

koga ne moremo mi najti vsagdir.

Dojt će razumnost kad dojti more,

protuliće mira će značit boja kore.

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 22.

Mate Šinković – Pucala je zora

PUCALA JE ZORA

Nij još jako dvi desetke

vrime prošlo j‘ kot prez sledke,

z borkanoga svita sjaj

bilo je još nij bil Maj.

Čas donese gnjusno vrime,

š njim teškoću, tuge brime.

Jaram, lakat vsim na vrat,

slobodnost va sriću sad,

crne garde zapadnosti,

oštri jad i ljut va kosti.

Prodajedu nas tudjince,

kot prez doma vse mrhunce.

Škuri oblaki na nebu,

prik obloka na nas sedu.

Skončali su i naturu,

ki j’ na putu s tim va huzu.

Na čizma su čavli oštri,

gazili nas prez milosti.

Ki je mlad toga nek va boj,

umarat bratinstva vas roj.

Nij vo žitak, nij vo lip,

štimadu da j’ vsaki slip.

Ova sila kola tare,

udovicam suze mače,

vsega svita oko gleda,

na ljutosti nimška strela!

Proletarski vsi delači,

ne ostavu da nas tlači!

Ishod roni grupe jake,

čerljene ruske vojake.

Kanica jim sviti put,

ravnu nas želji je mut.

Ni j’ postanka – nij počivka,

Armija je moć dobitka.

Čerljeni sjajni zore traki,

prosvićuju vse do znaki,

grnadu vse vsi oblaki,

puca zora, sunca traki!

Razširidu vse doline,

i na briglju do vrhunca.

Slavuj, ptice i štiglići,

dom su našli med vsi kići.

Bižići, lipe krajine,

dostat će vse svoje sime.

Blaga slast ni nek obiće,

slobodnost postane sriće.

Jaram, ropstvo-lance kine,

vse tuge i žalost mine.

Dudanje štukov j’ sram boja,

potišadu došla j’ doba.

Vsaki nek domon šetuje,

najdu skupa familije.

Četrdeset i peto leto,

novič nam je vsim početo!

Škuri dim, magla potahne,

zakre oganj nimški sahne.

Novič cvate čitak roni,

zemlja klice nove goni.

Zgazit pusto nij se dala,

jedna iskra j’ još ostala.

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 25-26.

lakat>lokot

Mate Šinković – Pozabljen grob

POZABLJEN GROB

Diboko va škuroj lozi,

jedan grob pozabljen stoji.

Negojeć v samoj pustoći,

zaostavljen je v samoti.

V grobu leži vojak hrabri

žitak svoj kervljom pečati.

Va samoti škuro loze,

mirno čekat će do dobe.

Daleko od domovine,

i od ljubljene rodbine.

Od svoje dobre majkice,

koj je kušnul žarko lice.

Grob pokriva suha trava,

zarašćen je od habada.

Većki plavi zvončić sada,

prigne glavu ne od glada.

Spod oblaka misec gleda,

škura noć oš nek bleda.

V boji v strahu vas zasopljen,

od granata teško ranjen.

Vas utruden, vas umoren,

piše: Majka ja ne morem!

Pero spade, kodi kamen,

ruka klemne, mertav, boren.

Pokopali s tovaruši,

Su ga bolezni va duši.

Na vom mesti škuroj lozi,

tihoj noći mu pomozi.

Širom po kervavom polji,

su vitezi na pokoji.

Doma majka bolno čeka,

nima mira, mima reda.

Vsenek plače, ne vičera,

sercu stisne revizera.

Hartu s suzom vsu pokapa,

Ufanje ju ništ ne jača.

Zaman čeka ne počine,

serca bol i tuga gine.

Va samosti zaostane,

prez svoga sinka postane.

Žalosti nastanu jače,

neg vertić se stalno plače.

Ovo malo pripetenje,

zapri si va serce tvoje.

Poštuj vsenek zaostavne

grobe, kade vsenek zdahne.

Čuda puti vse i prigne,

suznim okom tužno migne.

Kade vsenek oči plaču,

zdignu si vsenek krljaču.

Ar ovi su bojnom polju,

spali – sad su na pokolju.

Branili su Domovinu,

i ljubili slobošćinu.

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 27-28.

Mate Šinković – Pokrl bi ja rado polje

POKRL BI JA RADO POLJE

Pokrl bi ja rado polje

da b’ je čuval vse nevolje,

da nam zrastu tusti klasi,

kruha bude kot na paši.

Stare, porušene kuće,

vse bi ja zagradil pomuče,

da b’ veselo sunce teplo,

svoje trake razteklo.

Bojazljivoga zečića

pogladil bi ja kot mica,

da mi malom sercu svom,

najde sercu mirni dom.

Zel bi komu se jur bludi,

oružje – i čuval ljudi,

prestat more umaranje,

da ne bude pokopanje.

Siroticam dal bi najzat,

Oca, Majku novo postat,

ki b‘ hranili i čuvali,

siroticu učit dali.

I prognal bi ja po svitu,

beteg, tugu jadovitu,

ar terpiti je človiku,

ništ nima ovo pravicu.

Ljubidu neka se vsi,

mladi, stari mi i vi,

čuda najti je oš srcov,

zaostavljeni prez parov.

Razlučene familije,

sparil bi ja najmilije,

ar gorka je tuga, žalost,

kad nimaju starji milost.

Roditeljom dal bi,

čuda dice zrasti,

dici veseloga,

krušaca bieloga.

Uboge starice, starce,

ponudjal bi ja kot tice,

da b’ va miru još živili,

danke ke su prišporili.

Da ne bude suzna dolina,

zemlja – nek z mirom diljena,

vsakomu delu stvoreno,

bude pošteno plaćeno.

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 29-30.

Mate Šinković – Pervi maj

PERVI MAJ

U protulićnu, najlipšu dob,

kad se popadje kop i znikne zob,

na početku miseca pervoga maja,

cvate vse i zeleni se uko gaja.

Delačev himna zagluši do neba,

proletarski sini od našega jerba.

Kad puca zora i sviti joj sjaj,

rumeno se vedri čerljeni maj.

Fabrike, polje zdigne si glas,

pervoga maja slobodni čas.

Za slobod i mir teški koraki,

pod čerljenom zastavom vsi ste vojaki.

Živimo jednuč slobodni maj,

gluši neka jačka i delačev raj.

Živio napred Istok i Zapad,

ruka va ruki vsu moć ćemo dat,

Peljaj nas Zora, ti lipi maj,

brate, jedinstvo vsim skupa daj!

Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 31.

%d blogeri kao ovaj: