Valdo Gotovac o pravu pojedinca, naroda i međunarodnim odnosima

Vlado Gotovac_Moj slučaj

Obrana sa sudskog procesa…

Prva tema: Prava pojedinca (str. 118-119)

Za mene je pojedinac vrijednost, koja je iznad svakog drugog interesa. Jedino u njegovoj jednokratnosti istodobno i konkretno oblikuju se – kao djelo – zemaljske i nebeske činjenice našega svijeta. Na Vječnosti su uvijek otisci i njegovih prstiju! Zato je slobodno samo ono društvo u kojem je slobodan pojedinac; ispunjavajući svoju neponovljivost, kao suradnika svake druge neponovljivosti. Sloboda pojedinca postoji jedino kao norma svake druge slobode.

Ta jednakost pojedinca bezuvjetno pretpostavlja pravednost – jer jedino ona može u najvećoj dostupnoj mjeri osigurati životne prilike za slobodu. Tako se, dakle, neizbježno, u perspektivi mojih uvjerenja, sjedinjuju pravednost i sloboda, kao bezuvjetni temelj čovjekovog svijeta. Kakvo je stanje s njima, takvo je stane s našim svijetom. Što je veće odstojanje od trenutka, kao uvjet za oblikovanje djela, što je pojedinac, slijedeći svoju jednokratnost udaljenjiji od svakodnevnog, to je u svijetu manje međusobnog razumijevanja, manje sklada, manje zajedništva, pravednosti i slobode.

Druga tema: Pravo naroda (str. 120-121)

Duhovne temelje Hrvatske postavili su već glagoljaši: svojim shvaćanjem odnosa između univerzalnog i autonomnog: svojim shvaćanjem uloge jezika u vjeri.

Posve je točno njihovo stajalište da autonomno nije protivnost univerzalnom, nego predstavlja jedan od oblika njegovog konkretnog povijesnog razvijanja i postojanja. Isti poziv Vječnosti dobiva u povijesti uvijek različite odgovore. Naše ljudsko zajedništvo nije, dakle, u istom odgovoru, nego u istom pozivu i u istom smislu i cilju odgovara; uvijek na lutanju.

Posve je točno i njihovo stajalište da je jezik prije svega temelj oblikovanja jednog svijeta, što znači izvorna čovjekova mogućnost sudjelovanja u Vječnosti, dakle, mogućnost da ima Boga. Svaki jezik je, prema tome, u sebi neograničen i time nezavisan kao (beskrajno) obzorje jedne zajednice: on ne postoji i ne razvija se za neki drugi jezik ili protiv nekog drugog jezika; njegova je sudbina – sudbina svijeta koji omogućuje: „Mi mislimo jedan svijet, kojega naš jezik od početka oblikuje“ – kaže Benveniste.

Pitanje odnosa univerzalnog i autonomnog bit će stalno u središtu svih značajnih oblika našeg nacionalnog života: ma što poduzimali, uvijek ćemo pružati odgovor na to pitanje! Sva naša osobitost, ono što je odredilo glavne putove naše povijesti, našu sudbinu, upravo je u tome, da se nikad nismo znali odreći ni univerzalnosti, ni autonomnosti. A prevlast jedne ili druge komponente samo je uvećala naše teškoće, nekad do razmjera nacionalne nesreće.

Treća tema: Međunarodni odnosi (str. 124-126)

Shvatiti raznolikost i njezinu slobodu, shvatiti njezinu ulogu u izgradnji čovjekova svijeta, to znači shvatiti da više nema središta i periferije, da više nema velikih i malih: svaka je povijesna uloga određena samo svojom autentičnošću – svojom jednokratnošću i neponovljivošću; u svakom obliku, kao sjecištu trenutka i Vječnosti, uspostavlja se ona ljudska zbilja, koja nas jednako povezuje i svojom razumljivošću i svojom tajanstvenošću.

Jedino raznolikost ukida poniženja marginalnih sudbina, jedino ona omogućuje da svugdje bude središte svijeta, jedino ona sprovodi, unosi u život svakog čovjeka Heraklitovu uzvišenu topologiju, koja kaže: „I ovdje prebivaju bozi“.

Narodi koji danas žive Jugoslaviji prešli su cijelu panoramu povijesti raznolikosti: od snažne samostalnosti, do njezine propasti, od zajednica upravljenih prema integraciji, do njihovog razaranja u pravcu spasonosne samostalnosti – cjelinu mogućnosti od univerzalizma do autonomizma. Tako su oblikovali svoju raznolikost i svoje zablude prema njoj. Govoreći idealno: nijedan element zbiljskog zajedništva nije suprotan raznolikosti. Jer svaki oblik je već udjelom beskraja otvoren prema drugima – dijaloški, suradnički. I više od toga: kao sjecište tvari doba s Vječnošću, on je u izvjesnom smislu drugima na raspolaganju ili čak kao dar, u vezama pojedinaca. Zajedništvo je, dakle, imanentan harmonijski princip raznolikosti; ali, dakako, sa svojom poviješću.

U poseban slučaj jugoslavenskih veza spadaju odnosi između Srba i Hrvata: odnosi uvijek uspostavljani s nekom neumjernošću, s nekim pretjeravanjem, odnosi kojima je bez prestanka nedostajao stvarni uvid u njihove pretpostavke i njihove mogućnosti, uvijek više zagrljaja nego činjenica, uvijek više uzdaha nego mišljenja, uvijek više strasti nego znanja; ukratko odnosi, koji su se uspostavljali iz perspektive nesreće, koja sanja trijumf. Zaboravljali samo raznolikost, a ona se za zaborav uvijek strašno osvećuje.

Vlado Gotovac, Moj slučaj, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb,1989 (str. 174-178)

ISBN 86-361-0682-6; napomena: podebljana imena (IR)

Vlado Gotovac – Moj slučaj

Vlado Gotovac_Moj slučajIntervju s D. Rupelom

D. Rupel: Vi ste prije svega pjesnik. Vjerujem da i vi tako mislite. Zanima nas u kakvom je odnosu vaše pjesništvo prema činjenicama o kojima smo govorili? Što uopće mislite o položaju pjesništva o kojima smo govorili? Što uopće mislite o položaju pjesništva u čovjekovom svijetu?

V. Gotovac: Pjesništvo je jedini preostali oblik u kojem čovjek još govori o cjelini svijeta cjelinom svojih moći. To je carstvo pojedinaca, koji jednako ozbiljno uzima vidljivo i nevidljivo, racionalno i iracionalno, dušu i tijelo, svemir i tratinčica… Carstvo u kojem vlada božanska ravnopravnost svega – od najmanje sitnice do apsolutnog: uvijek je u pitanju isti susret, na istom putu. Zatim: ničim nisu ograničeni prava sna, prava mašte, prava igre. Svijet u pjesništvu bez prestanka počinje i završava. Vrijeme je istina koja ne postoji i obmana koja nas užasava.

Pjesnik – kaže Benn s pravom – nikad ne zna dovoljno. A ono što čini uvijek je različito od znanja. Jednom je to tajanstvena igra pogađanja, drugi put je jednostavno: „Bože oprosti, malo priglupo“ po ironičnoj skrivačici Puškinova genija. Homer je zasnovao grčki svijet, Dante cijelu jednu Evropu. To su primjer začaranosti neizrecivog.

Pjesnik ništa ne smije napustiti od svojih moći. On mora upotrebljavati inteligenciju dokle god ona dopire. Samo tako sve druge komponente – osjećaj, intuicija, san, fantazija… – mogu doći na svoje istinsko radno mjesto. Svako sredstvo, kao tehnika ili kao duševna moć, mora u njegovom radu postati točno i nužno. Pjesma ga prisiljava ne upotrebu, on se ničemu ne prepušta; jer zahtjevi su bezuvjetni: snaga, moral, bezbrižnost kao samozataja. Ma kako postupao, uostalom, on mora izabrati pjesmu od riječi do riječi. Ono što počinje s glavom može završiti bezglavo!

To su neke pogodbe pjesništva, samo kao primjeri, slučajno predloženi. Ali u njima – kao u svim primjerima o pjesništvu – slučaj nije nered. Pjesništvo je uvijek na okupu! Sa svake strane nalazimo na isto: svugdje prebivaju bozi, kako upućuje Heraklit poučen pjesnikinjom Sibilom.

A sada konkretno o meni: Ništa ne izostavljam, nema nedostojnoga. Za sve tražim riječi od kojih onda nešto postaje ili ne bude ništa. Tražim onda kad mi se čini da je to potrebno, zbog nekog razloga dostojnog tog neizvjesnog napora. Predlažem riječi, da se s nečim dogovorim tako, da postane pjesma. Nastojim to zato što sam uvjeren da je u pjesmi nešto pokazalo moju jednokratnost i svoje razloge za nju. Posrednik je izvjesna anonimnost, koja očigledno najviše dobiva: o njezinoj veličini ovisi vrijednost pjesme. Postoji, na primjer, jedan cvijet, jedna ljubav, i jedan Ja. U pjesmi se više ne zna ni koji je to cvijet, ni koja ljubav, ni koji Ja: i ta anonimnost je njezin uspjeh! Ali ona upija svu konkretnost onoga, čemu oduzima određenost. Pjesma zato djeluje intimno, strasno, lijepo, svježe, ljupko… i tako dalje. Ima identitet!

Daljnje pojedinosti za vaše pitanje nisu važne. Postupci ne objašnjavaju pjesništvo, nego pokazuju radno mjesto jednog pjesnika. A činjenica da je sve ravnopravno ima presudno značenje za prostiranje, za obzorje jednog pjesništva. Ja se, na primjer, ne rastajem ni od jedne činjenice koja mi je životno važna. Sve moje pjesme odatle polaze. Nema posebnog izbora za njih: uistinu je sve dostojno i sve može izabrati riječi svoje pjesme – jer čudo pojedinca ja čudo svijeta. Moja sloboda je njegova sloboda, moj slučaj je njegov slučaj – sve je potreba iste vječnosti. Zato je pjesništvo uvijek prihvaćanje nemogućega: biranje riječi u nevidljivom, u nepoznatom – a sve u svom osobnom povodu! a sve intimno! Talent je sposobnost da nađeš, da izabereš one riječi, koje tvoj slučaj ispijaju – što više, to točnije, jednako vrednije.

Za pjesnika se kaže da ima svoj svijet. Time se iz božanske ravnopravnosti uspostavlja poredak vrijednosti jednog slučaja, njihov prostor, njihovo obzorje. Netko svira na jednoj žici, netko gleda u sebe, netko je sljedbenik jedne zvijezde… nekome je pjesma apartnost, nekome radna zadaća neke zamisli. Neprebrojive su mogućnosti, jer je u pitanju neponovljivost.

Ja nemam talent lakoće, talent virtuoznosti, na primjer – onu moć koja je vrhunski predstavljena u Mozartu i Puškinu, taj čisti dodir uvijek i odmah jedinstven. Ja sam, naprotiv, težački, radni tip, tip kojemu spada uporna pokretljivost, empirizam – stalne lekcije u svemu i odasvuda. I radim polako jer za tu vrstu napora nisam dobio dovoljno snage: Umorim se, ne da mi se dalje, odustanem. U sretnijim slučajevima izdržim bar približim do kraja, a ponekad mi se čini i da sam sve raščistio. Tko zna jesam li uistinu…

Sve je to u mojim pjesmama; jer nije na pjesmi da me sakriva, njezini su zahtjevi daleko ozbiljniji; pjesnik je prije svega utrošak, a nekad može biti uzet i kao podatak. To znači da susreti s biografijom ne spadaju u bezuvjetne pretpostavke pjesme, u smislu razgovjetne i očigledne činjenice. Sva osoba može biti pretvorena u anonimnost, ali ne može biti isključena, ni izgubljena. Ništa čovjek ne može učiniti bez svojih otisaka, nema rukavica za djelo! – ali autor ne mora biti portretiran.

Ja u svojim pjesmama ništa ne izbjegavam – već zato što sam uvjeren da intimnost nije ni krivotvorenje, ni zabluda; jer naše istinsko biće ne leži skriveno duboko u nama, nego je neizmjerno visoko nad nama, kako kaže Nietzsche. Intimnost pjesme i objektivnost pjesme na istom su putu, s istim uvjetima. Susresti osobno pjesnika ili susresti Nikoga isto je. A razlika koju opažamo također je učinak jednokratnosti, neponovljivosti.

Nitko ne može biti „gospodar svog unutarnjeg doma“ ako se služi obmanjivanjem. Uputa je bezuvjetna: „Ne obmanjuj nikoga, čak ni samoga sebe!“ Riječi su nepropusne za ono što ne ispunjava uvjete djela. Možemo ih upotrebljavati kako hoćemo, – to u nekim određenim prilikama postaje i jedino moguće… – ali one nikad neće pristati na ono što hoćemo protiv njih. Približiti se svojoj zamisli možemo jedino ako prihvatimo njihove uvjete o čudu; koje te temelj svakog pojedinca i njegovog čina.

Ja pokušavam biti poslušan – što znači i točno čuti. Pokušavam – jer one strasti, oni osjećaji, one misli, oni razlozi, koji pokreću izbor pjesme istodobno i ometaju sve odluke. Ništa nije toliko bjelodano, da nekoj strasti ne bi bilo apsolutno nevidljivo, nepostojeće. A upravo se u tom stanju ponekad biraju riječi za pjesmu… Ona tada može postati i veoma korisna, – kao budnica, geslo, pijanstvo marša, na primjer, ali pritom zna i ostati: možeš uzeti riječi, ne možeš uzeti pjesmu! U najvećoj stvari čovjek mora biti najčedniji, u najdražoj najskromniji.

Nikad ne prestajem uhoditi pjesmu. To je ona prisnost s nemogućim, koja uspostavlja beskrajnu raznolikost. A najveća je nesreća za pjesnika otkriti, da je svaki učinjeni izbor samo održavanje budnosti pod zidinama Drugoga; otkriti da još nema riječi za ulazak ili za izlazak. Jer mi smo sada u takvoj situaciji, da je izvanjezično naša trivijalnost. Za nju nemamo riječi! U tome je naša jedinstvena, besprimjerna situacija, nedoumica, neizvjesnost, stradanje… Preostaje nam održati stanje dokumenata i uzbune: obavještavati stalno u kakvom je položaju naš slučaj i podnijeti njegove pogodbe… dokle možemo naravno…

Dokumenti i uzbuna bez ikakvih zavaravanja; što znači prije svega vjerovati u intimno, kao jedino mjesto kojem se uopće obraća Apsolutno – dakle sveto mjesto našeg „unutarnjeg doma“.

O pjesmi se može reći uvijek nešto novo, sve do posljednje pjesme. Zato ovdje mogu i završiti moj odgovor.

D. Rupel: Hvala!

Zagreb, 13. 11. 1987.

 

Vlado Gotovac, Moj slučaj, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb,1989 (str. 174-178)

ISBN 86-361-0682-6, napomena: podebljana imena (IR)

Dimitrij Rupel, Vlado Gotovac

 

neke poveznice:

dokumentarni film: Moj slučaj, HTV, 2008.

https://vimeo.com/32509371

http://www.jutarnji.hr/prikazan-dokumentarni-film–vlado-gotovac–moj-slucaj-/185545/

TvKalendarHR: Tv kalendar 7. prosinac – Vlado Gotovac hrvatski pjesnik i mučenik

https://www.youtube.com/watch?v=agPEuaNohOw

Wikipedija:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Vlado_Gotovac

domaća stranica:

https://vladogotovac.org/

Večernji list: biografije

http://www.vecernji.hr/biografije/vlado-gotovac-315

blog pjesnika:

http://www.blog-pjesnika.bloger.index.hr/

Vlado Gotovac:

http://www.blog-pjesnika.bloger.index.hr/post/vlado-gotovac/23658587.aspx

http://www.blog-pjesnika.bloger.index.hr/post/vlado-gotovac/13852328.aspx

poezija by Jovica Letić:

http://www.jovicaletic.com/cms/?page_id=2093

citati:

https://hr.wikiquote.org/wiki/Vlado_Gotovac

govor 1991.:

http://manjgura.hr/politika/svevremenski-govor-za-lijeve-i-desne-vlado-gotovac-ispred-komande-5-vojne-oblasti-u-zagrebu-30-kolovoza-1991/

http://www.seebiz.eu:

http://www.seebiz.eu/vlado-gotovac-umro-je-na-danasnji-dan-prije-dvanaest-godina/ar-51574/

politika.com:

http://pollitika.com/vlado-gotovac-obiljezavanje-10-godisnjice-smrti-80-godisnjice-rodenja

Luka Zuzul:

http://luka-zuzul.com/index.php/2013-05-04-12-38-52/izbor-iz-tudih-djela/item/269-usutkajte-pjesnika-vlado-gotovac

direktno.hr:

http://direktno.hr/en/2014/domovina/32935/Gotovac-15-godina-od-smrti-%C4%8Dovjeka-koji-nam-je-rekao-‘Ne-bojte-se’!.htm

 

Ušutkajte pjesnika (Vlado Gotovac)

 

I bit će manje riječi među nama

– Manje slučajnog sjaja

Manje tajanstvenog leta…

Sigurniji bit će trenutak,

A izgubljeno bit će doba…

 

Domovina ne smanjuje svijet. Ona je toliko vrijedna koliko je svijetu potrebna…

 

Moj trag je rad noćne vedrine (natpis na grobnoj ploči, Mirogoj, Zagreb)

%d blogeri kao ovaj: