Augustin Blazović
Čudan san zimske noći
U jednoj čarobnoj zimskoj noći
U našem vrtu se čudo godalo:
Sred zimske noći cvijeće j‘ procvalo,
Lilije, klinčaci i gladiole,
Skromne ljubice i žarke rože,
U toj čarobnoj zimskoj noći.
U voćnjaku mrtve stresle se grane,
U kori sok se proljetni gane
Brzo se pupoljci stvaraju puni,
Cvijet se otvara na drveta kruni
U toj zimskoj čarobnoj noći.
Oživit se hoće i škura šuma,
Probudit ju hoće pjesma slavuja.
Zec čudno duga ušesa nadiže,
I jelen digne glavu krunenu više
U toj čarobnoj zimskoj noći.
Noć mine, tihe zvijezde se gasu…
Sriž pokrije šumu, vrte i stazu.
Gubi boju sanje čarobni cvijet,
Na prozora staklu se smrzne u led.
Oj mrzle čarobne zimske noći!
Koraki škriplju u snigu ko zagušen plač
Sanju je zakrio led: milosrdja plašć.
Oj trizna zimska zoro! Nemila jesi!
U smrzlu tišinu sto svinj pri klanju bleji.
To budi sanjara sa zimskoga sna,
A proljetne sanje se spustu do dna.
Oj mrzle čarobne zimske noći,
Vaš čar vi zgubljate u ledenoj zori.
Beč, decembar 1960.
Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 24.
hoče>hoće
slavulja>slavuja
Filed under: Augustin Blazović_1961, ghrv književnost |
Komentiraj