Ivan Brezović – Žito kosi klinčac moj…

Ivan Brezović

Žito kosi klinčac moj…

Žito kosi klinčac moj,

Ja pobiram rukovijeće.

S njim ulažem na pokoj

Pokošeno poljno cvijeće…

Postan malo, klinčac moj!

Glej nek ovo tužno cvijeće,

Kot se ruši na pokoj,

Da već nigdar procvast neće!

Ostav’ mi nek jedan cvijet!

Da kad cvijeće sve pomrije,

Kad nam bude suz pun gled,

Neka nam se ov još smije!…

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 59.

https://ivansic.wordpress.com/2019/05/24/ivan-brezovic-zito-kosi-klincac-moj/

rukoveće

Ivan Brezović – Skroz po medji…

Ivan Brezović

Skroz po medji…

Skroz je, skroz po medji cval

Škuročrljen divlji mak. –

On zamišljen ga je bral,

Kot nje dar – ljubavi znak.

Skroz je, skroz po medji cval

Krotko-plašljiv modrocvijet;

Med žar-mak ga j‘ on vezal –

Nje vjernosti zalog svet!…

Skroz je, skroz ‘no neba kraj,

Sad iz srebra, sada zlat.

A on njoj napravlja raj,

Zlatne grade, gde hte stat!…

‘Vo i to razmišlja on,

Med žar-mak se leže tam,

Dok ga ne zaziblje zvon –

Iz sna opet nek u san.

Ah, kad se on prene pak,

Vene vjernost – modrocvijet!

Vetar je otpuhnul mak:

Gol je žbričak, pust je gled! – –

Vreda na tla, k nebu vred

Kot betežan gleda on:

Pitaš, zač je tako bled? –

Pitaj nujno zvučni zvon!…

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 59.

Ivan Brezović – Žito kosi klinčac moj…

Ivan Brezović

Žito kosi klinčac moj…

Žito kosi klinčac moj,

Ja pobiram rukoveće,

S njim ulažem na pokoj

Pokošeno poljsko cvijeće.

Postan‘ malo, klinčac moj!

Glej nek ovo tužno cvijeće

Kot se ruši na pokoj,

Da već nigda procvast ne će!

Ostav’ mi nek jedan cvijet,

Da kad cvijeće sve pomrije,

Kad nam bude suz pun gled,

Neka se nek ov još smije!…

Gradišćanski hrvatski gaj, HŠtD, knjiga IX, Željezno, 1967, 102.

Ivan Brezović – U jeseni

Ivan Brezović

U jeseni

Ah, jur zlatno lišće mrije,

Tužan najt već nećeš cvijeta.

Bolna zemlja maglu pije,

Narav muči kot zakleta.

Ah, sanjarski pjev slavuja

Do dna srca već ne sipa.

Nima rože, nij metulja. –

Sve to j‘ priča davna, lipa. –

Kamo gledaš, sve umira!

Mraz prozebe jelu tanku.

Nek potočić, tih prez mira,

Žubori još uspavanku.

Kada vjetar blag dopiri,

Suho lišće na te pada…

Ka te misao uznemiri,

Da ti klone duša sada?…

Slušaj!… Kroz mrak zvoni glušu…

Moleć drivlje glave klanja. –

Neka zdvoljit!… Već mi dušu

Od proljeća blaži sanja.

Gradišćanski hrvatski gaj, HŠtD, knjiga IX, Željezno, 1967, 107.

Ivan Brezović

%d blogeri kao ovaj: