Augustin Blazović – Sve je našao

Augustin Blazović

Sve je našao

ki je našao Onoga

čija punina sve daje

pak Njega ljubi,

A ki ga ne najde

i ako sve zvijezde posidje

prazan ostaje.

Srdačne pozdrave šalje cijeloj obitelji

Augustin

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 9.

AB - DZ

9. ciklus: AB – DZ (17.11.2014.-25.12.2014.)

Poslanice iz ljubavi

Još nikada se u gradišćanskohrvatskoj književnosti nije pojavila korespondencija dvih naših književnikov. Točnije med književnikom Augustinom Blazovićem i književnicom Dorotejom Zeichmann. Neobično u svemu tomu je, da se je dopisivao ugledan benediktinac, dušobrižnik sa zaposlenicom u austrijskoj diplomatskoj službi, pjesnikinjom i pisateljicom proze, ženom, po sebi nezamišljivo u prošlosti. Na ovom primjeru se demonstrira velika promjena iz prošlosti u danas. Osebujno u svemu je, da su se pri nas pisma gledala za peršonsko pisanje i skoro uvijek kratko po pročitanju zničila i nisu ostale kot ostavšćina za buduće generacije. Nikako nisu bila zamišljena za širju javnost.

U svitskoj književnosti su pisma bila jedna vrsta književnoga izraza, pomislimo samo na dvitisuć ljet stare poslanice u Svetom pismu ili na one, ke smo čitali na latinskoj ili starogrčkoj uri. U hrvatskom jeziku govorimo uz pismo i poslanica, ada pismo svakovom porukom, a danas u modernom svitu upotribljavamo latinsku rič korespondenicija.

U gradišćanskohrvatskoj književnosti je ovo po prvi put, da se i tiskano pojavi dopisivanje med dvimi književniki, verzirani u pisanju u pravoj privrgnutosti i simpatijom jedan prema drugomu. Uz svaku složenost lipote u jednostavnosti lako moremo izlupiti shranjenu pjesnikovu nakanu prema mladjoj književnici, poziv „homo ludensa“ na mirenje u riči, na polju kade je većinom i u onom vrimenu vladala pri nas zvonkeća nimost i gluhoća. I uz svu dobronamjernu naklonost autonomne, kreativne peršone jedan prema drugomu se šulja pjesnički izazov, daj! mirimo se na polju na kom se ćutimo doma, u našem gradišćanskohrvatskom jeziku. A ki je bolji u tom vrlo prifinjenom, složenom duševnom svitu riči i ćuti mora odlučiti sam štitelj ovih pjesam za sebe.

Svakako smo mi, ki držimo i čitamo ova pisma dobitniki, obdareni s malom korunicom – ili se mora velikim slovom pisati Korunica? – spletena od riči našega panonskoga blata, naše rodovite ilovače u koj su kot grojzice skrivene male, bliskajuće frukice našega jezičnoga i duhovnoga bogatstva. I samo te skrivene djundjice u toj korunici važu, daju ovom skromnom izdanju vridnost u svakom smislu.

A u čemu je ta općenita vridnost? Nikarko ju nećemo najti u formalnosti pisma, u onom kako su naši prosti, jednostavni ljudi iz daljine pisali svoja pisma, po naučenoj, predanoj kalupi: oslovljenje, pozdrav, kako vam ide, …, željim vam, pozdravljam vas, kušujem vas, … itd., itd. Te formule su jako stare i uvrgnute u općenitom narodnom dobru uljudnosti. Rijetkokrat imamo odstupanja od toga. Ali sve ono drugo ča se skriva iza te formalnosti su dragocijene visti, saopćenja iz jednoga odredjenoga povijesnoga vrimena. A te podatke iz prve ruke, svejedno bili oni peršonski pofarbani ili ne, ne more nadmašiti niti jedan istraživač povijesne ili književne stvarnosti. Ti tankoćutni ili grubo nabačeni sadržaji, ti zakuhaju i daju zakipiti ćuti, i – mislim – svakoga iskrenoga istraživača stvarnosti prošloga vrimena.

Na drugu stran i nehoteć uvadjuju ti opisi nešto iz duhovnoga života svojega vrimena. Nigdor se ne more izdvojiti iz sadržajev svojega pisma, posebno pisam, ar ono ima takovu strukturu i nakanu. A peršonska naminjenost u nami potvrdjuje još dodatno iskrenu nakanu pisca u sadržaju, a to ne moremo tajati ni u ovom slučaju. Ova pisma se nisu pisala nakanom za publikaciju, a sada te nastat svidoki jednoga odredjenoga vrimena naše kulturne povijesti. Ona nam daju visti kako je u svojoj podrobnosti iz povijesnih prikazov o vrimenu nikada ne bi mogli dobiti. Tako pisac govori u svakom redu o samom sebi. Napisani redi uvadjuju u rukopisu, u potpisu, u sadržaju, i med redi, u potpunosti ili polurečenica, poluriči, onako nastrovašeno o svojem osobnom raspoloženju i mišljenju.

U naletu oduševljenja dopisniki nukaju jedan drugoga na pisanje, dnevno, ar i pisanje literarnih tekstov je meštrija, ka se mora priminjivati dnevno da ne bi zahrdjavala. Pjesniki otkrivaju medjusobno duhovno rodbinstvo, sličnosti u misli, tugaljivost u melankoliji u ku se većkrt ušulja i zadovoljavajuća, negrišna radost. Raspravlja se o poslidnji dugovanji svita, o smrti, (po)ufanju, vjeri i vjerovanju, o misteriju ljubavi, o zalomu i zlu i nezaustavnom precurenju vrimena, daje mišljenje o učvršćavanju naše male gradišćanskohrvatske književnosti u matičnu hrvatsku. Tumaču pjesme, ke su nastale u gluhonimom svitu, u literarnoj pustini, daju prosudbe, mišljenja o našem vjerskom i svitskom tisku i institucija, ka djelaju po strukturi društva, mlačno, u prenaprezanju, na hobi način. Pak još jedna bitna crta se skriva u pismi, osebito u oni od P. Augustina Blazovića, neka vrsta tajnovite žudnje za obiteljskim životom, ki se u pismi i pretirano uzvišava do stupnja idealizirane svetosti. I puno, puno drugih osobnih i društvenih dugovanj svita, odredjenoga vrimena u životu dopisnikov. Tako moremo dostati jedan vjerodostojan, peršonsko nafarbani kip naše mutne, od sudbine tirane i gonjene stvarnosti.

Nije čista istina, da se do danas nisu publicirala pisma u našoj književnosti. Znamo za senzacionalni nalaz dvojih pisam povjesničara dra Feliksa Toblera 1971. U Esterházyjevom arhivu u Fortnavi, u ki Miho Karall još u rani ljeti našega doseljenja piše svojoj dragoj ženi Margiti 1594. i 1614. iz … Požona: iz kih imamo opis lipote varoša Požona, izraz skrbi za familiju i litinju, najviša dobra seoskoga života i mali uvid u političku strukturu staleškoga društva. Naš slavni prozaist Ignac Horvat se je u svoji ‚crtica’ posluživao ovom formom. U «Novom glasu» u 1. br. 1988. su se publicirali izvatki Miloradićevih pisam Martina Meršića st., iz kih puno svega moremo doznati o peršosnkom raspoloženju našega pjesnika i njegovom mišljenju o društveni inicijativa Meršića st. A na literarna pisma Pavla Pavličića hrvatskim pisateljicam u knjigi «Rukoljub» (1995.) se osebnim preštimanjem spominjamo u nutarnjem krugu naše književnosti. A bit će sigurno i drugih primjerov u novina, po kalendari, shranjeno u ladica privatnih ormarićev, kim ali do danas nismo poklanjali posebnu pažnju. Zato je i vrime da obogatimo našu književnost još jednim književnim žanrom, dajemo našemu literarnomu stablu zrasti još jednu mladicu. Neka se širi i raste i ova nova kita naše male, nam drage, književnosti.

Nikola Benčić

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 2-4.

Augustin Blazović – Krizanteme

Augustin Blazović

Krizanteme

Zlatni dar jeseni kasne

Ljetos vas nije prezaran

pofurio mraz.

Ljudi mislu

da ste vi nime.

No vi svojim

savršenim likom

glasite slavu

Stvoritelju svomu.

A mrtvim javljate tiho

da zaboravljeni nisu.

Krizanteme

zlatne i bijele

dragocjeni ste znaki

ljubavi jeseni kasne.

Vi me učite

i preminuti

zna biti lipo.

2.11.1993.

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 13.

Augustin Blazović – Grm će pogorit

Augustin Blazović

Grm će pogorit

Negda jesam opisao

grm u pustini

ki gori i gori

i neće pogorit.

A sad mi se čini

da sam ja ta

grm u pustini

ki gorim i gorim

i morat ću

vrijeda pogorit.

O daj mi još malo

svititi ljudem

o Bože!

3.11.1993.

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 14.

Augustin Blazović – Palac kot figa

Augustin Blazović

Palac kot figa

Teško je

zaista je teško

kad gledaš

naš žitak

naš narod

i neke

glavane

da se piscu

pod pero

ne rivaju

satirov

perače.

A kad počneš

pisat satire

ne moreš prestat

jer misli skaču

od lica do lica

kot luda telica.

Ti njim satire

a oni tebi

med dvimi prsti

palac kot figu.

korizma 1995.

a. b.

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 18.

Augustin Blazović – Da ne budem brbljavac

Augustin Blazović

Da ne budem brbljavac

Ne daj mi Bože

da budem

brbljavac stari

komu se iz ust

sipaju riči

kot sline

iz trupca

na slinavki

bolesnoj kravi

31. maja 1995.

a. b.

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 19.

Augustin Blazović – Borta – Stinjaki

Augustin Blazović

Borta – Stinjaki

Zamuknuo jesam

od boli i tuge

čuvši da teror

pretvara Gradišće

u pakao mržnje.

Grči mi stišću

prste i ruke

bol dusi srce i duh.

Blizu je polnoć

zivam u prazan papir

u plaču prez suz.

Baden, 7.2.1995.

a. b.

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 20.

Augustin Blazović – Trnje

Augustin Blazović

Trnje

Na protuliće cvate

sadovno drivlje

a još i trnje i glog.

U ljetni miseci

bezbroj drugoga cvijeća

i divna množina rož.

U jeseni nosu na sebi

stabla i mnoge rastine

a još i šipak i trnje

svoj sad.

Za zimu ostaju još

samo bora i jelve iglice

oštro trnje ter gole kite

i mrak.

16.1.1996.

a. b.

Uvodna pjesma za eventualni ciklus „Trnjice“ (ili Trnjica?)

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 23.

Augustin Blazović – Gramatika i vuš! Jezičnoj kulturi na rub

Augustin Blazović

Gramatika i vuš!

Vuš je odgrizla

u jednini prvog

pogodbenog lica

jedno maleno „h“.

A sada se napuhuje

kot žaba ka je

hotila velika biti

i tusta kot vol.

2.11.1995.

a. b.

Ovo neću objelodaniti. Ne smim bol prouzrokovati prof. Joški Vlašiću, ki teško žaluje za hižnom družicom.

IR: U medjuvrimenu su on i ona na pokoju. R.I.P.

 

Jezičnoj kulturi na rub

(u ovom stoljeću)

Ho-ruk – ho curuk!

Siromašno vozilo!

Siromašni jezik!

2.11.1995.

a. b.

 

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 24.

Augustin Blazović – Ne zapovi mi! Prez gramatike, Dvajsetpeta ura

Augustin Blazović

Ne zapovi mi!

Ne reci

srcu mojemu

to nij naš Hrvat!

Ne zapovidaj

peru mojemu

to nij naša rič!

*

Kad negdo dojde

iz domovine

praocev naših

ne zapovidaj

srcu svojemu

to nij tebi brat

i nij naš Hrvat!

A isto tako

kad si posudim

ku rič iz juga

ne prepovidaj

peru mojemu

to nij naša rič.

 

U novembru 1995.

Augustin Blazović

 

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 25.

 

16.12.2014.: zaboravio, i zbog toga tu objavio (primijetio i nadoknadio: 28.12.2014.)

Augustin Blazović – Prez gramatike, Dvajsetpeta ura

Prez gramatike

Ki ne pozna

gramatike naše

i u njoj temeljnih

zakonov svoga jezika

je takov pisac

kot drivodjelac

prez sikire

i pile.

1.2.1996.

 

Dvajsetpeta ura

Kad bi dan imao

dvajsetpet uri

mogao bih svaki dan

posvetiti pisanju

tu dodatnu uru.

Ali gdo ima još

vrimena dosta

pročitati sve ono

ča se napiše.*

1.2.1995.

(*„Kad bi dan“ nima „h“ / „Mogao bih“ – ja imam „h“!)

 

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 26.

Augustin Blazović – Iluzije (Kalejdoskop III)

Augustin Blazović

Iluzije (Kalejdoskop III)

Nevidljivi razum potrese

u črnom toku med zrcala

rasipane djundje

ter staklene droptinke

u tuceta šarenih bojov.

Prem znanja gospodara

prodaju se posudjene

ili ukradjene riči

kot dragocjeno kamenje

ko zapravo nima vridnosti.

Potresi tok i pobrcaj

riči i slike prez smisla

i znamda ćeš biti pjesnik

u koga svit jalni

začudjenjem ziva.

6.12.1995.

 

AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 27.

%d blogeri kao ovaj: