Augustin Blazović
Sve je našao
ki je našao Onoga
čija punina sve daje
pak Njega ljubi,
A ki ga ne najde
i ako sve zvijezde posidje
prazan ostaje.
Srdačne pozdrave šalje cijeloj obitelji
Augustin
AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 9.
9. ciklus: AB – DZ (17.11.2014.-25.12.2014.)
Poslanice iz ljubavi
Još nikada se u gradišćanskohrvatskoj književnosti nije pojavila korespondencija dvih naših književnikov. Točnije med književnikom Augustinom Blazovićem i književnicom Dorotejom Zeichmann. Neobično u svemu tomu je, da se je dopisivao ugledan benediktinac, dušobrižnik sa zaposlenicom u austrijskoj diplomatskoj službi, pjesnikinjom i pisateljicom proze, ženom, po sebi nezamišljivo u prošlosti. Na ovom primjeru se demonstrira velika promjena iz prošlosti u danas. Osebujno u svemu je, da su se pri nas pisma gledala za peršonsko pisanje i skoro uvijek kratko po pročitanju zničila i nisu ostale kot ostavšćina za buduće generacije. Nikako nisu bila zamišljena za širju javnost.
U svitskoj književnosti su pisma bila jedna vrsta književnoga izraza, pomislimo samo na dvitisuć ljet stare poslanice u Svetom pismu ili na one, ke smo čitali na latinskoj ili starogrčkoj uri. U hrvatskom jeziku govorimo uz pismo i poslanica, ada pismo svakovom porukom, a danas u modernom svitu upotribljavamo latinsku rič korespondenicija.
U gradišćanskohrvatskoj književnosti je ovo po prvi put, da se i tiskano pojavi dopisivanje med dvimi književniki, verzirani u pisanju u pravoj privrgnutosti i simpatijom jedan prema drugomu. Uz svaku složenost lipote u jednostavnosti lako moremo izlupiti shranjenu pjesnikovu nakanu prema mladjoj književnici, poziv „homo ludensa“ na mirenje u riči, na polju kade je većinom i u onom vrimenu vladala pri nas zvonkeća nimost i gluhoća. I uz svu dobronamjernu naklonost autonomne, kreativne peršone jedan prema drugomu se šulja pjesnički izazov, daj! mirimo se na polju na kom se ćutimo doma, u našem gradišćanskohrvatskom jeziku. A ki je bolji u tom vrlo prifinjenom, složenom duševnom svitu riči i ćuti mora odlučiti sam štitelj ovih pjesam za sebe.
Svakako smo mi, ki držimo i čitamo ova pisma dobitniki, obdareni s malom korunicom – ili se mora velikim slovom pisati Korunica? – spletena od riči našega panonskoga blata, naše rodovite ilovače u koj su kot grojzice skrivene male, bliskajuće frukice našega jezičnoga i duhovnoga bogatstva. I samo te skrivene djundjice u toj korunici važu, daju ovom skromnom izdanju vridnost u svakom smislu.
A u čemu je ta općenita vridnost? Nikarko ju nećemo najti u formalnosti pisma, u onom kako su naši prosti, jednostavni ljudi iz daljine pisali svoja pisma, po naučenoj, predanoj kalupi: oslovljenje, pozdrav, kako vam ide, …, željim vam, pozdravljam vas, kušujem vas, … itd., itd. Te formule su jako stare i uvrgnute u općenitom narodnom dobru uljudnosti. Rijetkokrat imamo odstupanja od toga. Ali sve ono drugo ča se skriva iza te formalnosti su dragocijene visti, saopćenja iz jednoga odredjenoga povijesnoga vrimena. A te podatke iz prve ruke, svejedno bili oni peršonski pofarbani ili ne, ne more nadmašiti niti jedan istraživač povijesne ili književne stvarnosti. Ti tankoćutni ili grubo nabačeni sadržaji, ti zakuhaju i daju zakipiti ćuti, i – mislim – svakoga iskrenoga istraživača stvarnosti prošloga vrimena.
Na drugu stran i nehoteć uvadjuju ti opisi nešto iz duhovnoga života svojega vrimena. Nigdor se ne more izdvojiti iz sadržajev svojega pisma, posebno pisam, ar ono ima takovu strukturu i nakanu. A peršonska naminjenost u nami potvrdjuje još dodatno iskrenu nakanu pisca u sadržaju, a to ne moremo tajati ni u ovom slučaju. Ova pisma se nisu pisala nakanom za publikaciju, a sada te nastat svidoki jednoga odredjenoga vrimena naše kulturne povijesti. Ona nam daju visti kako je u svojoj podrobnosti iz povijesnih prikazov o vrimenu nikada ne bi mogli dobiti. Tako pisac govori u svakom redu o samom sebi. Napisani redi uvadjuju u rukopisu, u potpisu, u sadržaju, i med redi, u potpunosti ili polurečenica, poluriči, onako nastrovašeno o svojem osobnom raspoloženju i mišljenju.
U naletu oduševljenja dopisniki nukaju jedan drugoga na pisanje, dnevno, ar i pisanje literarnih tekstov je meštrija, ka se mora priminjivati dnevno da ne bi zahrdjavala. Pjesniki otkrivaju medjusobno duhovno rodbinstvo, sličnosti u misli, tugaljivost u melankoliji u ku se većkrt ušulja i zadovoljavajuća, negrišna radost. Raspravlja se o poslidnji dugovanji svita, o smrti, (po)ufanju, vjeri i vjerovanju, o misteriju ljubavi, o zalomu i zlu i nezaustavnom precurenju vrimena, daje mišljenje o učvršćavanju naše male gradišćanskohrvatske književnosti u matičnu hrvatsku. Tumaču pjesme, ke su nastale u gluhonimom svitu, u literarnoj pustini, daju prosudbe, mišljenja o našem vjerskom i svitskom tisku i institucija, ka djelaju po strukturi društva, mlačno, u prenaprezanju, na hobi način. Pak još jedna bitna crta se skriva u pismi, osebito u oni od P. Augustina Blazovića, neka vrsta tajnovite žudnje za obiteljskim životom, ki se u pismi i pretirano uzvišava do stupnja idealizirane svetosti. I puno, puno drugih osobnih i društvenih dugovanj svita, odredjenoga vrimena u životu dopisnikov. Tako moremo dostati jedan vjerodostojan, peršonsko nafarbani kip naše mutne, od sudbine tirane i gonjene stvarnosti.
Nije čista istina, da se do danas nisu publicirala pisma u našoj književnosti. Znamo za senzacionalni nalaz dvojih pisam povjesničara dra Feliksa Toblera 1971. U Esterházyjevom arhivu u Fortnavi, u ki Miho Karall još u rani ljeti našega doseljenja piše svojoj dragoj ženi Margiti 1594. i 1614. iz … Požona: iz kih imamo opis lipote varoša Požona, izraz skrbi za familiju i litinju, najviša dobra seoskoga života i mali uvid u političku strukturu staleškoga društva. Naš slavni prozaist Ignac Horvat se je u svoji ‚crtica’ posluživao ovom formom. U «Novom glasu» u 1. br. 1988. su se publicirali izvatki Miloradićevih pisam Martina Meršića st., iz kih puno svega moremo doznati o peršosnkom raspoloženju našega pjesnika i njegovom mišljenju o društveni inicijativa Meršića st. A na literarna pisma Pavla Pavličića hrvatskim pisateljicam u knjigi «Rukoljub» (1995.) se osebnim preštimanjem spominjamo u nutarnjem krugu naše književnosti. A bit će sigurno i drugih primjerov u novina, po kalendari, shranjeno u ladica privatnih ormarićev, kim ali do danas nismo poklanjali posebnu pažnju. Zato je i vrime da obogatimo našu književnost još jednim književnim žanrom, dajemo našemu literarnomu stablu zrasti još jednu mladicu. Neka se širi i raste i ova nova kita naše male, nam drage, književnosti.
Nikola Benčić
AB – DZ. Dopisivanje Augustina Blazovića s Dorotejom Zeichmann 1992.-2004., HKD, Željezno, 2014, 2-4.
Dijeli ovo/Share this:
Filed under: AB - DZ, Augustin Blazović, ghrv književnost | Leave a comment »
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 