PREDGOVOR
Autor ove knjige Lajoš Škrapić rođen je 1938. godine na mađarsko-austrijskoj granici u Petrovom Selu. Dan je ugledao u velikoj hrvatskoj obitelji. Osnovnu je školu završio u rodnome selu, a klasičnu gimnaziju u Sambotelu. Školovanje nakon mature nastavlja u Budimpešti na sveučilištu „Eötvös Loránd“ gdje 1962. godine diplomira. Kao talentirani mladi profesor zapošljava se odmah na istom fakultetu. Predavajući fiziku profesor Lajoš Škrapić svojim je studentima uvijek govorio: „Fizika čovjeka povezuje sa životom, s onim okolišem u kojem on živi, radi, ljubi, mrzi, planira i umira. Ovo nije samo egzaktan predmet već jednostavna znanost koja ima svoju draž, ljepotu i filozofiju.“
Pjesme je počeo pisati u 42. godini svoga života. „Kanio sam dokazati da i na našem lipom gradišćanskohrvatskom jeziku morem izreći i najdublje ljudske, filozofske misli: sriću i raodost, bol i ljubav te privrženost prema starim našim tradicijama, jeziku i kulturi koju su gradišćanski Hrvati, kao mala hrvatska oaza zagrljena ugarskim i germanskim morem stoljećima čuvali i njegovali.“
Kada čovjek uzme u ruku knjigu Lajoša Škrapića mora evidentirati prilike pod kojima ona izlazi pa i publiku kojoj je namijenjena. Naime, autor ove knjige nikada nije studirao književnost, estetiku već kao profesor fizike, kao čovjek nadarene i osjetljive duše prepoznao je važnost i ulogu riječi u formiranju nacionalne svijesti one male skupine ljudi kojoj srcem i dušom pripada. Stoga su za njega tragovi najvažniji. Tragovi vječni, duboki i beskrajni uklesani u bit čovjeka koji ma koliko ga povijesni vihori ugrožavali, ma koliko ga velegradska urbanizacija kanila uništiti – zahvaljujući baš ovim tragovima on i nadalje živi odupirajući se prolaznosti i gutanju vremena. To su tragovi djetinjstva, blage majčine ruke, zabrinutog pogleda staroga oca, mirisa svježeg otkosa, glasova i drhtaja teških uzdaha, veselih pjesama i tihih molitava, šapat zaljubljenih na usamljenoj klupi… Ove su uspomene trajne, a prošlost dublja od sadašnjosti pa se tragovi na obasjanom putu Škrapićeve ne mogu izbrisati.
Pišući na gradišćanskohrvatskom govoru naš je pjesnik bez ikakvih provokacija dokazao da dijalektalna književnost postoji te da ima svoju konkretnu funkciju i da može reflektirati na svakidašnje društvene izazove pa i na interesiranje čitalačke publike. Škrapić svakim izrazom kani postići da ljudi upoznaju njegovu gradišćanskohrvatsku vitalnu granu čiji članovi i nakon tolikih stoljeća u kliještima tuđih sredina kultura žive, postoje, sanjaju i stvaraju. Njegovi su se stihovi rodili u jednom nadahnuću, skrivajući i ljuljuškajući u sebi mirise djetinjstva, aromu snova, uzdahe boli i želja malog i jednostavnog čovjeka u relativno skučenom i zatvorenom prostoru. Ova je knjiga – kao i njegova prva zbirka „Droptine“ objelodanjena 1988. godine – intimni dokument pjesnika, kojim kani dokazati da se rodni zavičaj ne može zaboraviti, da se zdrava hrvatska svijest poštena čovjeka ne gubi ni u urbaniziranim sredinama bez osjećaja, da se tragovi i korijeni štite i njeguju, da emotivno povezivanje s matičnom domovinom živi u srcima Hrvata u Mađarskoj, da se pred svetim oltarima naših predaka svaki dan treba pokloniti.
Lajoš Škrapić piše vjerom, brižljivošću i ljubavlju. Pokretačka mu je snaga unutarnja potreba, neizmjerna ljubav prema rodnoj grudi ili oduševljena idejnost, a nikada poslovni, odnosno materijalni interes. Želi iskazati sebe i ono što ima: ljubav prema hrvatskom jeziku i starome zavičaju, vrlim Petrovišćanima, roditeljima i braći, prirodnim ljepotama i ljudima uopće a sve to prezentira čisto, šareno i slobodno, kao srećno uzavrio i ničim nesputani san. On se stalno vraća izvorima, bilo riječju, bilo osobno jer čovjek nikada ne može zaboraviti ono što je u djetinjstvu, u toplom krilu svoje majke ćutio i vidio. U tom su kontestu srce i um u ravnoteži. U tim njegovim neizbrisivim sjećanjima i želji za rodnim selom, za crkvicom na „brižićku“ osjeća se nešto svetije i trajnije: postati i biti u petrovišćanskim brazdama zrno, klas ili hrast na u srcu i duši čvrsto zatvorenoj rodnoj grudi. Njegovi su stihovi veza čovjeka velegradske sredine i rodnog zavičaja. Škrapić je nakon stanovitog vremena sklon idealizirati svoje na selu provedeno djetinjstvo, a stihovi mu istodobno daju mogućnost ispunjavanja konkretnih nostalgija, želja i ufanja.
Tako Lajoš Škrapić u „tuđini“ postaje nostalgičar i zraobljenik svog rodnog kraja i gradišćanskohrvatskog jezika, koji je nakon Drugog svjetskog boja u doba „pet desetljeća južnoslavenstva u Mađarskoj“ u školskim programima postao nepoželjan i marginalan. Na prvi nam se pogled čini da je ovo jedan mali, pa možda i naivno idealiziran začarani krug, ali ako za svoje ne pišemo na svojem, odnosno na njihovom jeziku, ako ne pišemo suvremenu poeziju, prozu, ako članovima svoje zajednice ne dajemo štivo na za njih najprihvatljivijem i najrazumljivijem jeziku onda ta zajednica polako gubi svoj jezik i ponos. To pak znači: zajednica gubi svoju kulturu i sve ono što je krasi, a to je isto kao da gubi sebe i svoj identitet. Zato ako za nekoliko godina ne kanimo plakati za prolivenim mlijekom naši književnici i nadalje moraju pisati u ovom na očigled zatvorenom krugu – što ne mora istodobno značiti i izoliranost od najsuvremenijih književnih zbivanja. Pjesnik pišući na dijalektu dokazuje da se svijet ne može ujediniti ni materijalno, ni duhovno, unatoč mnogim nastojanjima da se stvari uniformiziraju, a jezična je pak uniformizacija pravi harakiri protiv kulturne baštine i ljudskog dostojanstva onih pojedinaca koji pripadaju jednoj brojčano manjoj etničkoj skupini. Bez obzira na složenost raznih društvenih pojava koje nas okružuju – osobito ako su u pitanju ljudi jedne manje zajednice – moramo se dokazati i argumentima umjetnosti koji će pokazati da baš u malom zavičajnom svijetu u kojem čovjek živi svoju svakidašnju dramu, samo u njemu, samo u njegovim raznolikostima, samo u njegovim dražima i bojama čovjek se kao jedinka povezuje s takozvanim „velikim svijetom“ ili barem jednim manjim njegovim dijelom. Vraćanje lukama djetinjstva, rodnome gnijezdu i njegovom koloritu je ravnoteža između čovjeka i njegove okolice. To demonstrira u svojim stihovima i Lajoš Škrapić.
Škrapićeve su pjesme na gradišćanskohrvatskom jeziku prvenstveno impulsi jednog užeg zatvorenog kruga, tihe trpnje i nostalgičnog sjećanja na gotovo neprimjetljive pojave, ali unatoč tome što su napisane u velegradskoj samoći, nisu ništa izgubile od svoje svježine, a tijesno su povezane i sa samo prostorno i fizički udaljenom hrvatskom zipkom u Petrovom Selu.
Živeći u velegradu Lajoš Škrapić svoje pjesničke slike pronalazi baš u ovom lokalnom koloritu, ali se on kao i svi oni koji su svoje djetinjstvo preživjeli na selu, u toplom roditeljskom domu mora suočiti sa stvarnošću: više ne može živjeti u onoj sredini u kojoj bi želio već samo u onoj u kojoj mora.
Ove pjesme s jedne strane karakterizira ljubav prema prirodi, seoskom ambijentu kao nepresušnom izvoru pjesničke inspiracije, a s druge strane pak traženje adekvatnog izraza suvremenih bolova, užitaka i strasti, kao i profinjeni osjećaj za ritam. Nije to ni učena refleksija, ni lažna sentimentalnost već iskreni osjećaji i usaglašavanje životne radosti, ljubavi prema svojim najbližnjima, odanost prema rodnome zavičaju i hrvatskoj riječi.
Čitatelj knjige će se suočiti s jezikom koji je karakterističan za Petrovo Selo, odnosno s onim jezičnim osobinama koje u tom kraju i nakon tolikih godina postoje i koje su još i danas u svakidašnjoj jezičnoj uporabi. Jezik i stil pjesama je jednostavan i lako razumljiv, a rime prirodne i nenametljive. Topla i iskrena lirika Lajoša Škrapića svježi je otkos i doprinos općem pjesničkom bogatstvu Hrvata u Mađarskoj.
Dr. Mijo Karagić
Filed under: ghrv književnost, Lajoš Škrapić_1996 | Leave a comment »
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 