Lajoš Škrapić – Obračun (Impresum)

Obračun – Impresum

Nakladni zavod: „Etnikum“, Budimpešta, 1996.

Izdanje Zemaljske samouprave

Hrvata u Mađarskoj

Uz materijalnu potporu Ministarstva prosvjete i

obrazovanja te Hrvatske manjinske

samouprave XII. kvarta Budimpešte

Készült a Művelődési és Közoktatási Minisztérium

és a XII. kerületi Horvát Kisebbségi Önkormányzat

anyagi támogatásával

Urednik:

Dr. Mijo Karagić

Recenzenti:

Čaba Horvat

Mikula Kohuth

Ilustracije:

Lajoš Brigovich

 

ISBN 963 90 1030 8

Etnikum 2000 Kiadó és Kyomda Kft.

A kiadásért felel: dr. Mihăiescu György cégvezető

Felelős szerkesztő: Dr. Karagics Mihály

Műszaki vezető: Gerencsér Miklós

Raktári szám: 96/0189

Példányszám: 2000

Terjedelem: 5,5 (A/5) ív

A nyomdai munkálatokat a kiadó nyomdája végezte.

 

početak: 25.10.2015.

kraj: 19.12.2015.

kontrola: 20.12.2015.

… po stazama gradišćanskohrvatskoga jezika

napomena:

1962. godine je diplomirao LŠ, a IR se rodio…

Obračun_1996

Lajoš Škrapić – Obračun (Predgovor)

PREDGOVOR

Autor ove knjige Lajoš Škrapić rođen je 1938. godine na mađarsko-austrijskoj granici u Petrovom Selu. Dan je ugledao u velikoj hrvatskoj obitelji. Osnovnu je školu završio u rodnome selu, a klasičnu gimnaziju u Sambotelu. Školovanje nakon mature nastavlja u Budimpešti na sveučilištu „Eötvös Loránd“ gdje 1962. godine diplomira. Kao talentirani mladi profesor zapošljava se odmah na istom fakultetu. Predavajući fiziku profesor Lajoš Škrapić svojim je studentima uvijek govorio: „Fizika čovjeka povezuje sa životom, s onim okolišem u kojem on živi, radi, ljubi, mrzi, planira i umira. Ovo nije samo egzaktan predmet već jednostavna znanost koja ima svoju draž, ljepotu i filozofiju.“

Pjesme je počeo pisati u 42. godini svoga života. „Kanio sam dokazati da i na našem lipom gradišćanskohrvatskom jeziku morem izreći i najdublje ljudske, filozofske misli: sriću i raodost, bol i ljubav te privrženost prema starim našim tradicijama, jeziku i kulturi koju su gradišćanski Hrvati, kao mala hrvatska oaza zagrljena ugarskim i germanskim morem stoljećima čuvali i njegovali.“

Kada čovjek uzme u ruku knjigu Lajoša Škrapića mora evidentirati prilike pod kojima ona izlazi pa i publiku kojoj je namijenjena. Naime, autor ove knjige nikada nije studirao književnost, estetiku već kao profesor fizike, kao čovjek nadarene i osjetljive duše prepoznao je važnost i ulogu riječi u formiranju nacionalne svijesti one male skupine ljudi kojoj srcem i dušom pripada. Stoga su za njega tragovi najvažniji. Tragovi vječni, duboki i beskrajni uklesani u bit čovjeka koji ma koliko ga povijesni vihori ugrožavali, ma koliko ga velegradska urbanizacija kanila uništiti – zahvaljujući baš ovim tragovima on i nadalje živi odupirajući se prolaznosti i gutanju vremena. To su tragovi djetinjstva, blage majčine ruke, zabrinutog pogleda staroga oca, mirisa svježeg otkosa, glasova i drhtaja teških uzdaha, veselih pjesama i tihih molitava, šapat zaljubljenih na usamljenoj klupi… Ove su uspomene trajne, a prošlost dublja od sadašnjosti pa se tragovi na obasjanom putu Škrapićeve ne mogu izbrisati.

Pišući na gradišćanskohrvatskom govoru naš je pjesnik bez ikakvih provokacija dokazao da dijalektalna književnost postoji te da ima svoju konkretnu funkciju i da može reflektirati na svakidašnje društvene izazove pa i na interesiranje čitalačke publike. Škrapić svakim izrazom kani postići da ljudi upoznaju njegovu gradišćanskohrvatsku vitalnu granu čiji članovi i nakon tolikih stoljeća u kliještima tuđih sredina kultura žive, postoje, sanjaju i stvaraju. Njegovi su se stihovi rodili u jednom nadahnuću, skrivajući i ljuljuškajući u sebi mirise djetinjstva, aromu snova, uzdahe boli i želja malog i jednostavnog čovjeka u relativno skučenom i zatvorenom prostoru. Ova je knjiga – kao i njegova prva zbirka „Droptine“ objelodanjena 1988. godine – intimni dokument pjesnika, kojim kani dokazati da se rodni zavičaj ne može zaboraviti, da se zdrava hrvatska svijest poštena čovjeka ne gubi ni u urbaniziranim sredinama bez osjećaja, da se tragovi i korijeni štite i njeguju, da emotivno povezivanje s matičnom domovinom živi u srcima Hrvata u Mađarskoj, da se pred svetim oltarima naših predaka svaki dan treba pokloniti.

Lajoš Škrapić piše vjerom, brižljivošću i ljubavlju. Pokretačka mu je snaga unutarnja potreba, neizmjerna ljubav prema rodnoj grudi ili oduševljena idejnost, a nikada poslovni, odnosno materijalni interes. Želi iskazati sebe i ono što ima: ljubav prema hrvatskom jeziku i starome zavičaju, vrlim Petrovišćanima, roditeljima i braći, prirodnim ljepotama i ljudima uopće a sve to prezentira čisto, šareno i slobodno, kao srećno uzavrio i ničim nesputani san. On se stalno vraća izvorima, bilo riječju, bilo osobno jer čovjek nikada ne može zaboraviti ono što je u djetinjstvu, u toplom krilu svoje majke ćutio i vidio. U tom su kontestu srce i um u ravnoteži. U tim njegovim neizbrisivim sjećanjima i želji za rodnim selom, za crkvicom na „brižićku“ osjeća se nešto svetije i trajnije: postati i biti u petrovišćanskim brazdama zrno, klas ili hrast na u srcu i duši čvrsto zatvorenoj rodnoj grudi. Njegovi su stihovi veza čovjeka velegradske sredine i rodnog zavičaja. Škrapić je nakon stanovitog vremena sklon idealizirati svoje na selu provedeno djetinjstvo, a stihovi mu istodobno daju mogućnost ispunjavanja konkretnih nostalgija, želja i ufanja.

Tako Lajoš Škrapić u „tuđini“ postaje nostalgičar i zraobljenik svog rodnog kraja i gradišćanskohrvatskog jezika, koji je nakon Drugog svjetskog boja u doba „pet desetljeća južnoslavenstva u Mađarskoj“ u školskim programima postao nepoželjan i marginalan. Na prvi nam se pogled čini da je ovo jedan mali, pa možda i naivno idealiziran začarani krug, ali ako za svoje ne pišemo na svojem, odnosno na njihovom jeziku, ako ne pišemo suvremenu poeziju, prozu, ako članovima svoje zajednice ne dajemo štivo na za njih najprihvatljivijem i najrazumljivijem jeziku onda ta zajednica polako gubi svoj jezik i ponos. To pak znači: zajednica gubi svoju kulturu i sve ono što je krasi, a to je isto kao da gubi sebe i svoj identitet. Zato ako za nekoliko godina ne kanimo plakati za prolivenim mlijekom naši književnici i nadalje moraju pisati u ovom na očigled zatvorenom krugu – što ne mora istodobno značiti i izoliranost od najsuvremenijih književnih zbivanja. Pjesnik pišući na dijalektu dokazuje da se svijet ne može ujediniti ni materijalno, ni duhovno, unatoč mnogim nastojanjima da se stvari uniformiziraju, a jezična je pak uniformizacija pravi harakiri protiv kulturne baštine i ljudskog dostojanstva onih pojedinaca koji pripadaju jednoj brojčano manjoj etničkoj skupini. Bez obzira na složenost raznih društvenih pojava koje nas okružuju – osobito ako su u pitanju ljudi jedne manje zajednice – moramo se dokazati i argumentima umjetnosti koji će pokazati da baš u malom zavičajnom svijetu u kojem čovjek živi svoju svakidašnju dramu, samo u njemu, samo u njegovim raznolikostima, samo u njegovim dražima i bojama čovjek se kao jedinka povezuje s takozvanim „velikim svijetom“ ili barem jednim manjim njegovim dijelom. Vraćanje lukama djetinjstva, rodnome gnijezdu i njegovom koloritu je ravnoteža između čovjeka i njegove okolice. To demonstrira u svojim stihovima i Lajoš Škrapić.

Škrapićeve su pjesme na gradišćanskohrvatskom jeziku prvenstveno impulsi jednog užeg zatvorenog kruga, tihe trpnje i nostalgičnog sjećanja na gotovo neprimjetljive pojave, ali unatoč tome što su napisane u velegradskoj samoći, nisu ništa izgubile od svoje svježine, a tijesno su povezane i sa samo prostorno i fizički udaljenom hrvatskom zipkom u Petrovom Selu.

Živeći u velegradu Lajoš Škrapić svoje pjesničke slike pronalazi baš u ovom lokalnom koloritu, ali se on kao i svi oni koji su svoje djetinjstvo preživjeli na selu, u toplom roditeljskom domu mora suočiti sa stvarnošću: više ne može živjeti u onoj sredini u kojoj bi želio već samo u onoj u kojoj mora.

Ove pjesme s jedne strane karakterizira ljubav prema prirodi, seoskom ambijentu kao nepresušnom izvoru pjesničke inspiracije, a s druge strane pak traženje adekvatnog izraza suvremenih bolova, užitaka i strasti, kao i profinjeni osjećaj za ritam. Nije to ni učena refleksija, ni lažna sentimentalnost već iskreni osjećaji i usaglašavanje životne radosti, ljubavi prema svojim najbližnjima, odanost prema rodnome zavičaju i hrvatskoj riječi.

Čitatelj knjige će se suočiti s jezikom koji je karakterističan za Petrovo Selo, odnosno s onim jezičnim osobinama koje u tom kraju i nakon tolikih godina postoje i koje su još i danas u svakidašnjoj jezičnoj uporabi. Jezik i stil pjesama je jednostavan i lako razumljiv, a rime prirodne i nenametljive. Topla i iskrena lirika Lajoša Škrapića svježi je otkos i doprinos općem pjesničkom bogatstvu Hrvata u Mađarskoj.

Dr. Mijo Karagić

Lajoš Škrapić – Miloradić

SVOJIM BLIŽNJIM

Miloradić

Pun radosti, nade,

ideš z Frakanave

dičaric, u Kiseg.

Nakon duge učnje,

Ti, misto zaručnje

s Bogom sklopiš priseg.

Talentom u torbi

trudiš se na tobri,

da narod ne zgubiš.

Traskali su biči,

te grmljive riči,

da svoje probudiš.

Akademičari

su pisma pisali

na tvoja, odgovor.

A Ti, u „tamnici“

napisal si dici

hrvatski Progovor.

Prognan u močvaru,

zatvoren na faru:

kemljanski pustinac.

Starji brate, Mate,

spomina se na te

učenik, „tuđinac“.

Zapovidi vlasti,

žučne, gorke slasti

većkrat si pokusil.

Karal s mudroznanci,

– što si vridan, znal si –

bolvane si rušil.

„Tragedija Boga“

sâd razuma tvoga:

podrapan? ukrađen?

Gdo se bojal Tebe,

Tvoje božje vere?

Nenavidan, smamljen?

Odnud iz višine,

iz vječne tišine

vidiš li nas, brate?

Sada na kraju vika,

s ove strane svita,

poslidnje Hrvate?

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 13-14.

nada, nakon>književni jezik

traskati>trskati

Tragedija Boga>Tragedija Božja

Lajoš Škrapić – Pinčena draga

Pinčena draga

Rodni kraj, Pinčena draga,

brižuljasta dolina,

sinu va tuđini, draga:

skromno shranjena dolina.

Loze, polja, vinogradi,

lugi, tratine, parage.

Pinka teče, gaj objami,

napolju ju potok, grabe.

Dolina, zipka preocev,

obramba krez pokolenja:

staliž, stan, pokrov biguncev,

zemaljski raj za selenja.

Vladali su te Rimljani,

pak Barbari i Avari,

Germani ino Slavljani,

Tatari, Turki, Mađari.

Bila si suzna dolina,

horali su štuki, tanki.

U boji sine zgubila,

ne znaš, gdi su jim ostanki.

Rodni kraj, Pinčena draga,

krilo, gajbica ljubavi.

Ganul sam se mlad, od praga,

dojt ću, kad me moć ostavi.

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 15-16.

Bravo! Baci je pobijedila u govoru!
Baci je Patricija, ali Ivan nije Ivanić!

http://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories/2747768/

Lajoš Škrapić – Odlomki

Odlomki

            ***

Žitak ne moreš zatajat,

lita, koja si preživil…

Moreš boge rušit, stvarat,

trag si ostavil, da si bil!

            ***

Kriči

            da je

rič i

            dalje

živa!

            Ova

divna

            doba

nij’ znan

            za nas

i dan

            danas?!

            ***

Šećem se na Vazam

po brižnoj cesti, sâm…

zbuđa se priroda;

lišnjak, bazga, kostanj.

            ***

Božićna dugavina…!

gdo j‘ vidil ovo čudo?

Zima je razmamljena,

preobražena v’ lito!

            ***

Sestrici

Zrila si za udadbu,

– učiti doma dicu…

čekaju te na svadbu,

– u školu Hrvaticu.

Illyés

Pohodil nas je Elijaš:

Narodu mudru RIČ glasi,

ognje užiže, plamen gasi.

„I RIČ je tijelom postala,

i med nami prebivala.“

Tijelo je ričom postalo,

i med nami prebivalo.

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 17-18.

Lajoš Škrapić – Mudrosti

Mudrosti

            ***

Ovce prez pastira:

znamo, vuk zatira.

            ***

U stanu obišenog človika

o vužu pominat se ne šika!

            ***

Spoznaj bar koč,

sloga je moć!

            ***

Ako smo skupa,

srića ni skúpa!

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 19.

Lajoš Škrapić – Črni kos

Črni kos

Pazi, drči črni kos,

ar će te pogazit voz!

Zašto se stiplješ po putu,

da te kotači „oputu“?

Beri črve pod grmići,

uz jarak, u gustoj siči.

Spivaj, fućkaj jutro-dan:

„Svitlo j’ leni, k dilu van!

svitlojlenikdiluvan!“

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 20.

%d blogeri kao ovaj: