Svaka narodna književnost ima svoje različne, čisto točno postupne višine. Svaki stupanj ima svoje nezatajive vridnosti i svoje opravdanje i jedan se ne more s drugim usporedjivati, ar bi u tom slučaju pomišali različne umjetničke vridnosti, ke po sebi ali nisu prispodobljive.
Iz takove zakonitosti se nije mogla izvući ni naša mala gradišćanskohrvatska književnost. U njoj imamo približavanja k visokom umjetničkom literarnom ostvarenju, ali istotako i blisku k narodnom jeziku i mišljenju.
Tako je to slučaj i u književnom stvaranju Roberta Palkovića. On je tipičan zastupnik bogatoga jezičnoga stvaranja iz naroda, u narodnom stilu i općenarodnim vitalitetom iz najbliže prisne životne perspektive, u suglasnosti s prirodom. Njegova životna legenda nam povida nevjerojatno, a to nije šala – da se je rodio u lozi i umro je u lozi. Njegova harmonija s naturom je našla svoj izraz u književnoj formi, u pjesma k različnim životnim prilikam u hrvatskom i nimškom jeziku, ali istotako i dlijetom u obdjelivanju kamena i driva. Rijetki su takovi ljudi u našem kulturnom životu, ki su u dvi disciplina doma, takorekuć dopunjujući jedna drugu, izbijajući neodoljivom elementarnom snagom na površinu. Kad mu se je zadio jezik, mu je ruka zela dlijeto u ruke i oblikovanjem tvrde materije govorio nam. Ta izraz, to oblikovanje nije za znatiželjno zivanje od drugih, nego dohadja iz dibine ljudskoga bića, ćutljivoga, čistoga, prostoga doživljaja, utisak, ki kani van iz uze ljudskoga tijela i mozga u lipotu ograničenosti stvarnoga svita. Palković ali kriči, šušlja, brunda i rompota dlijetom iz svoje cijele izražajne ograničenosti, na svoj način, u svojem i o svojem svitu. To je njegova pobuna, rebeliranje protiv jezičnih ograničenj, to je njegovo ispitanje kamene i drivene materije od jednoga ruba do drugoga, to je njegovo veselje, njegov trijumf nad ovim svitom, njegova mogućnost pokazati se, ostvariti se. On je tu prihvatljivu mogućnost zgrabio za grivu i ostvario ju u riči i u tvrdoj materiji. Ne za druge, ne, jedino za samoga sebe (to nam svidoči i sudbina njegovih ostvarenj, ke je velikodušno poklanjao drugim) i zato nije ni bitno da li nam se vidi ili ne, lipota tih ostvarenj je u pjesmi, u kipu, u barenju človika s materijom, ka mu se je na kraju ipak podala. Svenek je sebe ostvarivao, uvijek kot nešto zvanaredno u prirodi, kot jedinstveno ostvarenje ovoga svita.
Tako moremo u ovoj knjigi doživiti dvi neobične strani ljudskoga svita, jezičnu i skulpturnu u ostvarenju jednoga človika iz naroda, ki se nije dao od zalih prilikov svakidašnjega života potlačiti, prikovati na zemlju, nego se je zdignuo u duhovnu višinu i pokusio dati jezičnoj i tvrdoj materiji prepoznatljiv obraz i novostvorene forme nazvao imenom. Iz te tihe, ali uporne snage i mi moremo črpiti, ona nam daje nečujno šušljajuće ufanje u život i svit.
Zahvaliti se kanimo svim onim, ki nisu dali da se potopi u pozabljenju ta mala svitiljka našega hitroletećega vrimena i su brižno čuvali spominak na Roberta Palkovića, narodnog pjesnika i naivnog kipara. Tako po imenu: hižnoj mu dužici Agnji Palković, mag. Angeliki Kornfeind, ka je neumorno sakupljala i bilježila njegova pjesnička i kiparska ostvarenja, Hrvatskom kulturnom društvu, ko je omogućilo otkrivanje i pristupnost djelovanju Roberta Palkovića našemu narodu.
Nikola Benčić
barenje: Gerangel
Robert Palković, Kominac, HKD, 2002, 3-4.
Izdavač: HKD, 2002.
Lektorirali: Nikola Benčić, Angelika Kornfeind
Layout: Angelika Kornfeind
Fotografije: Klaudija Völgyi
41. ciklus su pjesme Roberta Palkovića iz 2002. ljeta. (20 ljet)
početak: 20. 4. 2022.
kraj: 14. 5.2022.
kategorija: Robert Palković_2002, ghrv književnost
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 