Thomas Bernhard – Wittgensteinov nećak

Thomas Bernhard, Wittgensteinov nećak. Jedno prijateljstvo (1982), s njemačkoga prevela Truda Stamać, Meandar, Zagreb, 2003, roman.

Salzkammergut:

… Sve do lipnja moralo se u takozvanom Salzkammergutu ložiti, i ponovno nakon sredine kolovoza. To je hladan i neprijazan kraj, koji se s perverznom ljubavlju označuje kao ljetovalište. No, Salzkammergut je samo hladan, neljubazan i otrov za sve osjetljive. U Salzkammergutu imaju svi bez iznimke reumatske bolesti i u starosti su svi grbavi i obogaljeni. Čovjek ovdje mora biti vrlo jak da bi opstao. Salzkammergut je prekrasan na nekoliko dana, ali poguban za svakoga ako ostaje duže. … (str. 63)

Grillparzerova nagrada:

… Pada mi na pamet koju je ulogu igrao Paul pri dodjeli Grillparzerove nagrade meni. Kako je uz mog životnog sudruga jedini prozreo sav besmisao dodjele te nagrade i tu grotesku okarakterizirao onim što je bila: pravom austrijskom perfidijom. Sjećam se kako sam za dodjelu te nagrade u Akademiji znanosti kupio novo odijelo jer sam mislio da se u Akademiji znanosti mogu pojaviti samo u novom odijelu te sam sa svojim životnim sudrugom otišao u trgovinu odijelima na Kohlmarktu i izabrao odgovarajuće odijelo, isprobao ga i odmah ostao u njemu. Novo odijelo bilo je sivocrno i mislio sam da ću u novom sivocrnom odijelu moći bolje odigrati svoju ulogu u Akademiji znanosti no u mom starom. Još ujutro na dan dodjele nagrade smatrao sam dodjelu nagrade dogođajem. Bila je stogodišnjica smrti Grillparzera i upravo na stoti smrtni dan Grillparzera biti odlikovan Grillparzeroom nagradom smatrao sam izuzetnim. Sad me Austrijanci, moji sugrađani, koji su me sve to tog vremena gazili nogama, odlikuju čak s Grillparzerovom nagradom, mislio sam i doista vjerovao da sam dosegao vrhunac. Možda su mi čak podrhtavale ruke ujutro, a može biti da mi je i glava bila vruća. … (str. 79)

… Uvijek sam dodjelu nagrade osjećao kao najveće poniženje koje se dade zamisliti, ne kao uzvišenje. Jer nagradu čovjeku dodjeljuju uvijek nekompetentni ljudi koji se nekom žele posrati na glavu i koji to žele učiniti obilno i koji to i rade obilno kad se prima njihova nagrada. A oni to rade čovjeku na glavu i s punim pravom jer je čovjek toliko prost i toliko nizak da prima njihovu nagradu. Samo u krajnjoj nuždi, kad je ugrožen život i egzistencija, i samo do četrdesete čovjek je u pravu primiti nagradu vezanu uz novčani prilog ili uopće nagradu ili neko odlikovanje. … (str. 80-81)

Wikipedija:

1972 Grillparzer-Preis für Ein Fest für Boris

Über Hertha Firnberg: … die Ministerin schnarchte, wenn auch sehr leise […] die Ministerin … fragte mit unnachahmlicher Arroganz und Dummheit in der Stimme: ja, wo ist denn der Dichterling?

Grad i selo:

… Jer kako god se glava brzo u Beču nasiše, tako se brzo na selu prazni i zapravo se na selu brže prazni no što se u gradu puni, jer je selo u svakom slučaju uvijek okrutnije prema glavi i njezinim interesima no što grad, što će reći velegrad, ikad može biti. Čovjeku duha uzima selo sve i ne daje mu (gotovo) ništa, dok velegrad neprestance daje, valja samo vidjeti i naravno osjećati, ali najmanje njih to vidi ili pak osjeća i tako ih to odvlači na odvratno sentimentalan način na selo gdje u svakom slučaju duhovno u najkraćem vremenu bivaju isisani, iscrpljeni i na kraju krajeva uništeni. Na selu se duh ne može razviti, već samo u velikom gradu, ali danas svi bježe iz velikih gradova na selo, jer su u osnovi previše komotni da upotrijebe vlastitu glavu koja je u velegradu, naravno, radikalno u funkciji, to je istina, i radije će uminuti u prirodi, kojoj se, a da je ne poznaju, u svom tupom sljepilu sentimentalno dive, nego da se posegne za golemim prednostima, prije svega današnjeg velegrada, koje se s vremenom i njegovom poviješću na najčudesniji način uvećavaju i umnožavaju, što vjerojano nisu u stanju. Poznajem ubitačno selo i bježim od njega koliko mogu pod cijenu da živim u velegradu, zvao se on na kraju kako mu drago, i bio ružan koliko mu drago, još mi je uvijek stoput bolji od sela. … (str. 92-93)

%d blogeri kao ovaj: