Ignac Horvat – Grob u Malom Borištofu

Anton Leopold

Grob u Malom Borištofu

 

K 2. obljetnici smrti I. Horvata

 

Okol groblja plot se kreće,

Grmlje sanja v ranu dob.

Rascvalo se mlado cvijeće,

Nježno krasi mali grob.

 

V bijelom redu seoske hiže

Gledaju u mirni vrt.

Vjetrić grli brojne križe,

Svoje žrtve skriva smrt.

 

Stara Gora iz daljine

Bolno jaukne na hipac:

Skinut nam je iz sredine

Čuvar trsja, naš pisac!

 

Vjetrić šumi, narav zdiše,

Buji protulićna dob…

Svitlo pero već ne piše,

Palo je u škuri grob.

 

Zgubili smo kalendarca, –

Slao nam kruh iz farskih hiž.

Pokrila je zemlja starca,

Vječni znak na grobu: križ.

 

Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979, 119.

 

Ignac Horvat – Minuo je mjesec maj…

Ignac Horvat

Minuo je misec maj…

Prošao je. Utočio se je i jednu oblačnu junijsku noć.

Hvala Bogu.

Ar dokle je vani maj, uvijek me goni neka stara navika, da napišem o njem ča lipoga, ča veličajnoga. Jedan slavospjev ili jednu pjesmu-rapsodiju, u koj je čuti, kako kucaju pupnji po vrti, kako se dragaju visoki bori u gori s protulićnim vjetrićem, kako kipi i kriči krv u mladom junaku…

A ne ide… Već ne ide.

Naše protulićne pjesme pjevaju drugi. Mladji, veseliji.

A kako čekamo od ljeta do ljeta misec maj i mi, nemladi, trudni!

Jedva da pade prvi snig, jur bi ga i rastalili; još nisu drivlju zacilile rane od nedavno spaloga sâda, jur bi htili, da se ponovo rascvatu, još nisu ptičice počinule, jur željno šćekujemo, da si opet zajaču.

A kad pak, u maju, cvijeće rasipne svoju slatku duhu po naši dvori, onda je ne zadahnemo: od pota našega obraza, kad si fuge i čvrčci zaguslaju po gora i polji, onda ih ne čujemo: od šumenja naših misli i skrbi.

I ona mila „Marija, cvijeća kraljica“ gluši i odgluši u nami samo tupo i ne kot onda, kad smo još htili od večera do večera pod starimi kostanji kroz cijele ure čekati na majuške večernjice…

Svejedno jedva čekam, da dojde opet misec maj.

I s njim neka dojdu opet naši mladi pjesniki i neka nam zasviraju svoje jačke, u ki je ljubav, radost, ushićenje.

A mi, stari robotniki djelatnika onda mučimo s našimi skrbi i jauki.

(1930)

S perom kroz selo i život, Željezno, 1965, 127.

Ignac Horvat – Nova pjesma u staroj haljini

Ignac Horvat

Nova pjesma u staroj haljini

Mliko pije stari junak Tome,

Mliko pije, va nje kruh namače,

Nosom šmrca pak naglo proplače:

„Ojoj meni, majko moja mila!

Da me nisi nikada rodila,

Ne bi bila nesrića tolika.

Eto prišao i ljetos mesopust,

A ja junak ostao sam opet pust…

Nima za me nigdi vjerenice,

Snažne, lipe, vrle zaručnice.“ – –

Al’ je Tomi majki govorila:

„Neka tako, dite moje drago!

Neg ti sjedi i umoči pero,

Piši pismo v Kalištrof diboki,

U Kalištrof, Anici divojki:

Zdravo, srce zlato moje, Ana!

Povidala j‘ meni moja mama,

Da ti jesi divojka valjana.

Ja ću tebe vjenčat, ako hoćeš,

Ako hoćeš, i ovo ti zmožeš:

Osam tisuć marak u banknota;

Bude deset, – to j‘ još lipša nota!

Onda moli ćaćku, da ti piše

Dvajset kabao zemljice, ništ niže!

A majka nek‘ spravi dunjov teplih,

Dunjov teplih i vankušev mekih,

Sve napravno od bijelog damasta

I zišito čipkami iz Praga.“ – –

Štije pismo Anica divojka,

Pismo štije i na nje se smije.

Svoje perce ona umočiše

Pak napiše pismo čuda lipše:

„Zdravo tebi, junače gizdavi!

Štala jesam, ali čula nisam,

Da me hoćeš divojku ženiti,

Ja sam, mlada, majku već pitala,

Majka meni ovo kazivala:

Hoćeš dragi, ti mene dobiti,

I ćaća u ruku ti zbrojiti

U banknota deset jezer marki.

Zapisat će na ime kćerčice

Dvajset kabao zemljice dobrice.

I majka će pripraviti dunje,

Dunje bijele od pravog‘ damasta

I zišite čipkami iz Praga,

Ako se ti, junače gizdavi,

K nam dovezeš na tri konji bijeli,

Konji bijeli, srebrom potkovani,

Na kolesu s obruči od zlata,

Za staćilu imaš samog‘ kralja!“ – –

Kada Tome te rede primiše,

On od tuge kruto zacviljiše.

Moči pero v vodici plavici,

Šalje drugo svojoj vjerenici:

„Bora tebi, ljubo domišljata!

Al’ si moje srce razigrala!…

Nit ja išćem jezerke v banknota,

Nit ja išćem dvadeset kabala,

Nit ja išćem dunje od damasta,

Već ja išćem tebe za ženicu,

A na tebi jednu haljinicu!“…

Štije pismo s Kalištrofa Ana,

Pismo štije i na nje se smije.

Svomu Tomi ‘vako odgovara:

„Dragi Tome, moj zaručnjak mili!

Ej, kak’ smo se lipo razumili!

Da smo naše mame posluhnuli,

Mi b‘ se bili za vijek razdružili.

Pošalji mi kuma svog‘ kot prosca,

Da me sprosu za moga ljubovca.“

A vi, braćo, da budete zdravo!

Lani bilo, sada se spominjalo.

(1941)

S perom kroz selo i život, Željezno, 1965, 80-81.

Ignac Horvat – Lani, kad je bazak cvao…

Ignac Horvat

Lani, kad je bazak cvao…

Lani, kad je bazak cvao,

ti si, sestra, ležala na daska…

Lani, kad je naše selo plulo u mirisu cvijeća,

moja se je duša zalipala u dimu tamjana.

Ti si bila mučenica života.

Tuga te j‘ rodila, tugu si nosila do groba.

Tvoja duša bila je vječna bolnica,

u koj je skučala žalost i nevolja.

Ah, ali tvoja ura skradnja!

Ona je i moje ubila veselje…

Sad, kad se i smišim, kroz suze se smišim,

ar da budem vedar, tako hoće svit!

Ljetos opet cvate kod nas širom bazak,

i naše je selo puno slatkog daha.

Al‘ moja se duša utapa u žukom tamjanu,

ki se diže iz groba tvojega.

Moja je hiža opet svitla, vedra;

sunce se smijucka kroz oblok i tanca na žuti zastori.

Al’ moje se srce bori danom i noćum

sa strašnom uspomenom tvojega odlaska.

Krvavog odlaska.

(1940)

S perom kroz selo i život, Željezno, 1965, 80.

bazag=bazak (3x)

https://ivansic.wordpress.com/2020/04/15/igac-horvat-lani-kad-je-bazak-cvao/

Robert Hajszan – Uspomene na Ignaca Horvata

Robert Hajszan

Uspomene

Prilikom pete obljetnice smrti I. Horvata

Pred petimi ljeti

Uzeo Te Duh Sveti

U nebeski raj,

Turobno to znaj

Za nas ovdje doli,

Trpeći „literarne“ boli.

Falu nam naime priče,

Cijeli narod sada viče

Strašnim, glasnim krikom

Za crticom i slikom.

Ostaju samo USPOMENE:

Na najslatkije bobe rumene

Iz „Naše stare gore“.

Na štorice iz kalendara

Na tragiku školnika zvonara.

Na Julkicu iz „Žutog jaja“,

Na vičernje miseca maja.

Na dečka pričice „Adventa“

Na Štefanićevog študenta.

Na „Hiže rasipane“ krčmara

Na prodike kod Božjeg oltara.

Na članke „Crikvenog glasnika“

Na „Jezični kut „Tajednika“.

Na humor prve Tvoje knjige

Na opravdane velike BRIGE:

Zbog „slipog“ hrvatskog naroda

Zbog najzadidućeg poroda.

Zbog nastave u dvojezićnoj školi

Zbog nerada va prvom hrvatskom „Koli“.

Zbog nemarne, raspušćane mladine

Zbog nerazumne nimške većine.

Zbog neispunjenja manjinskog zakona –

Mnogo se trpio zarad toga!

Na koncu veli jezična grupa mala

Bog plati – lipa hvala!

Vazam 1978.

Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979, 116.

boba=Beere

Ignac Horvat – Nedilju pred mašom…

Ignac Horvat: Nedilju pred mašom (čitao Gegi Kustrić), 50. ljetni smrtni dan

(S perom kroz selo i život, 1965, 108)

KT_pjesma na kraju_24. aprila 2023.

22. aprila pred 50-imi ljeti je umro jedan od peljajućih kulturnih djelačev Gradišćanskih Hrvatov, Ignac Horvat. Polaganjem vijenca i posebnom izložbom su se u Malom Borištofu spomenuli Ignaca Horvata. Rodjeni Maloborištofac je bio farnik, ali ostavio je i bogato kulturno jerbinstvo.

Svitski dan knjige i autorskih prav.

glazba:

Klapa sv. Mihovil: Ljubav prava

https://www.youtube.com/watch?v=RN2IaCAeziM

Tedi Spalato: Štorija

https://www.youtube.com/watch?v=ByUnqwiOVVc

Marija: Požuri

https://www.youtube.com/watch?v=qL3on8LgdlE

Neda Ukraden & Vigor: Viva l’amore

https://www.youtube.com/watch?v=vOvURzkByXU

Matija Cvek & The Funkensteins: Kraj Save

https://www.youtube.com/watch?v=noKnwQAx8GM

Igac Horvat – Lani, kad je bazak cvao…

Ignac Horvat

Lani, kad je bazak cvao…

Lani, kad je bazak cvao,

ti si, sestra, ležala na daskah…

Lani, kad je naše selo plulo u mirisu cvijeća,

moja se je duša zalipala u dimu tamjana.

Ti si bila mučenica žitka.

Tuga te j‘ rodila, tugu si nosila do groba.

Tvoja duša bila je vječna bolnica,

u koj je skučala žalost i nevolja.

Ah, ali tvoja ura skradnja!

Ona je i moje ubila veselje…

Sad, kad se i smišim, kroz suze se smišim

ar da budem vedar, tako hoće svit!

Ljetos opet cvate kod nas širom bazak,

i naše je selo puno slatkog daha.

Al‘ moja se duša utapa u žukom tamjanu,

ki se diže iz groba tvojega.

Moja je hiža opet svitla, vedra;

sunce se smijucka kroz oblok

i tanca na žuti zastori.

Al’ moje se srce bori danom i noćom

sa strašnom uspomenom tvojega odlaska.

Krvavog odlaska.

Pjesništvo Gradišćanskih Hrvata, HAK, Beč, 1977, 84.

3x bazag>bazak (Holunder)

Augustin Blazović – Ja ljubim jesen

Augustin Blazović

Ja ljubim jesen

Ignacu Horvatu za 70. rodjendan

Ja ljubim mladu, razdraganu jesen:

Još se u halje ljetne oblači

I strnje sušom ter žegom praži.

Ipak nam hudobno na Lovrenču

Pretvara potok na vodu zdenčnu,

Ter na livade pošiškanu travu

Pod večer lije kot vodeno mliko

Svoj glasnik: nisku, debelu maglu.

Ja ljubim mladu, prefriganu jesen!

Ja ljubim sjajnu, sunčanu jesen:

Zovu ju rado i bablje ljeto,

Premda za babe ono nij teplo;

Kada od grma do grma po paši

Lagano letu Marijini vlasi.

Sunce se k Štajerskim goram nagiba,

U hladu zadrhću starac, starica.

Ja ljubim tvoj blagi posmih, o jesen!

Ja ljubim rodnu, bogatu jesen:

Rumene jabuke i žute kruške,

U gori črne i zlatne čehuljke.

Pečenih krumpirov miris na paši,

Slatkoga mušta vrenje u bačvi,

Do vrha nabite kosne i kamre,

Pune pivnice, pode i škadnje.

Ja ljubim urodju tvoju, o jesen!

Ja ljubim suznu i srižnu jesen:

Ka oduzima trnulam gorkost,

Zemlji daruje vlagu i plodnost.

Zgora na surom, oblačnom nebu

Divlje se guske v novi gaj selu.

Nek ja ostajem, ne morem letit,

Ipak znam, da ću se jednoč selit …

Ja ljubim suze i sriž tvoj, o jesen!

Ja ljubim i prolaznost tvoju, o jesen:

Kada u mrzlo morje dosadnog blata

Poslidnje žuto lišće pada sa stabla.

Mrtvih god? Groblje? Meni ne značu trulež. 1)

Ti mi za prolazni dom raj vječni daruješ.

Jer me iz žitka, ki pod zakonom smrti stoji

Kroz kratak san smrtni u besmrtnost vodiš.

Ja ljubim sanje i sinje tvoje, o jesen!

Ja ljubim kasnu, maglenu jesen:

Uživam duge jesenske noći.

Tijelo je trudno, duh Boga moli,

Zatim još dugo – dugo, misli razvija,

Budna fantazija pjesme diktira.

Pero zadrhće u službi duha

Kao u bračnoj noći zaručnja.

Ah, ja vas tako ljubim!

Ostante pri meni!

Ostante pri meni još dugo

Duge jesenske noći!

1) raspadanje, gnjiloća

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 30-31.

link:

https://ivansic.wordpress.com/2013/09/23/augustin-blazovic-ja-ljubim-jesen/

razlike: original i Benčić II

nij>nije

starica.>starica,

vrenje>vrijenje

Ka>Kad

Divlje se guske v novi gaj selu.>Divlje guske u novi gaj se selu.

Ja ljubim prolaznost tvoju…>Ja ljubim i prolaznost tvoju…