Vladimir Vuković – Predgovor (Nemoj brate, pustu ruku…)

Vladimir Vuković – Nemoj brate, pustu ruku…

Vladimir Vuković_1966!

Predgovor

Kad je Hrvatski akademski klub početkom pedesetsedmoga ljeta počeo izdavanjem svoga kulturno-političkoga časopisa Glasa, grupiralo se je oko njega i njegovih urednikov Martina Prikosovića i Stjepana Šuleka nekoliko mladih pjesnikov i piscev, da pjevaju i pišu svomu hrvatskomu narodu u Gradišću i tako pokažu svitu pripravnost i u slobodnom vrimenu djelati za narod svoj i domovinu svoju. I zaista, ov Glas, glas mlade, napredne i moderne studirajuće mladine, moćno i snažno je glušao po gradišćanskimi gaji i odzivao se i prik granice Gradišće i Austrije i sijao svoje napredne ideje u srce svakoga Hrvata.

I Vladimir Vuković jedan je od onih mladih pjesnikov, ki su se nekada grupirali i formirali oko Glasa – moremo mirno reći, Vuković je njegovo dite; pjesnički život ovoga mladoga studenta počeo je u onom trenutku, kad je došao u kontakt s časopisom HAK-a.

Već u prvi pjesma moremo opaziti, da Vuković išće nove pute, ponajprije u tematiki a kasnije i u stilu i obliku. On ne kani imitirati velikana Miloradića – Miloradić je samo jedan i nijedan ga ne more dostignuti – on išće nove mogućnosti da zainteresira čitalačku publiku, nove staze pjesničkoga izraza, s v o j e  p u t e. Njegove su pjesme njegov „Ja“ („Moje pjesme“).

U Vukovićevi pjesma najdemo uz borbena gesla za narodni opstanak (n. pr. klupska himna „Hakovka“) i riči, misli o egzistenciji. Pjesnik ćuti se samim, zaostavnim. Samoća je važan faktor svake stvaralačke aktivnosti – tako i pjesničtva. U samoći postaje človik zreliji, ozbiljniji, mirniji i nahranjen novimi moći – ali nadvladati samoću nije lako.

I u Vukovićevi pjesma ćutimo samoću, a još više pjesnikovu napušćenost – ali čini se, da je ona pasivna i da je još pjesnik nije svladao, a morebit i ne želji svladati. Vuković voli svoje sa samoćom usko povezane tuge i bilo, on se voli stisnuti u sebe („Dok te bude“), ali ne uzvikne s Krklecem „sagradit ću sebi toranj“, na koga će se povući. On se ne plaši svita – on samo čeka (riči „ipak“ i „čekam“). On ćuti – i piše.

Tokom vrimena ojačala je Vukovića stvaralačka ličnost i u njegovi pjesma zrcali se unutrašnjost njegove pjesničke duše, tako iskrene i čiste, ku on želji peljati k miru, k cilju, da živi na domaćoj grudi za ideale, povučen u dibinu svoga ništa i slušajući mladom zorom nježne pjesme naše i tužni glas: „Nemoj brate, pusti ruku, jer ja tako mrit ću vrijed!“

rs

Poklanjam ove pjesme dragim roditeljem svojim i hrvatskomu narodu.

Vladimir Vuković

Druck: Eisenstädter Graphische Ges. m. b. H., Eisenstadt, Haydngasse 10

Prugg Verlag Eisenstadt

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 2-4.

rs=mr. Robert Sučić (* 26.9.1940. – † 23.5.2015.)

http://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories/2707215/

12. ciklus: Vladimir Vuković – Nemoj brate, pustu ruku – 1964.

početak:18.4.2015.

kraj: 24.5.2015.

https://ivansic.wordpress.com/2015/04/18/

Vladimir Vuković – Protuliće dojdi

Vladimir Vuković – Protuliće dojdi

Duga nam je bila zima,

Dala radosti i tuge.

Sada sniga više nima.

Dosta neka zime bude!

Neka dojde protuliće

S njim i sunce zlatno, milo,

Da nam cvijeće opet cviće

‘kom bi svako biće snilo.

Onda se oživi šuma

U njoj stvari, mile ptice.

Zvijana lesica kuma

Kaže opet lipo lice.

Potok veselo žubori

Nujnu pjesmu sada spiva;

Veseo je proljetnoj zori

Pa o lipi danki sniva.

Marljiv seljak poljem gazi,

Mora sada da posije.

Moli Boga, on da pazi.

Da sve dobro sad proklije.

Stvoritelja neke slavi

Svaki človik, svako biće.

On je otac nama pravi

Zimi i kad sve prosviće.

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 5.

Vladimir Vuković – Povratak

Vladimir Vuković – Povratak

Večer je. Tišina vlada

Samo zvon je čuti sada

Kako ljude on poziva

Na motitvu „Zdrava Diva“.

Izvan sela putnik gazi,

Tvrdo, teško, sam po stazi.

Sada sjede, da počine

Usred večernje tišine.

On pomisli na svoj dom

Kog nevjeran je ostavio on;

Šao u daleku tudjinu,

Da bi našao mir, tišinu.

Zaman njega draga mati,

Tužni otac mu i brati,

Htili da ga zaustavu

Doma, na domaćem pragu.

Ali zaman njeve prošnje,

Otac dao mu tri još mošnje,

Tak otpravi se u svit,

Kog će vrijed on nastat sit.

Na početku on ne tuži,

Jer mu srića dobro služi;

Ima novca, ima druga –

Drugi bit mu mora sluga.

Ali projde srića, projde novac,

Sada drag bi bili dom i otac.

Nima više slugu, niti druga,

Nego sam on mora biti sluga.

Sad se sjeti doma svoga,

Kade vlada mir i sloga.

Kade sunce lipše sviti.

Doma htio bi on sad biti.

Jer je lipši doma lug,

Vjerniji je hrvatski drug.

Lipše cvate doma cvijeće

Kada človik pokraj šeće.

I otpravi on se k domu

Mir da najde srcu svomu.

Prosit će da ‘prosti otac,

Blag da bude njemu sudac.

Putnik stane, strese misli,

V oku njemu suza krisi.

Nij već trudan, nit umoran,

Domom pojt će on pokoran.

Večer je, tišina vlada,

Naokolo magla pada.

Putnik naš po uskoj stazi

Srićan svomu putu gazi.

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 6-7.

Vladimir Vuković – Ptice se povratu

Vladimir Vuković – Ptice se povratu

Kad otopli sunce milo

Naše gaje, naše loze,

Narav otpre svoje krilo

Da procvatu sviže rože.

Onda dojdu opet mile

Ptice od toploga juga,

Gdi prik zime one bile,

Gdi ne trapi zimska tuga.

Dalek, težak put na kraju,

Milo stari dom pozdravu,

Nižno im se oči sjaju,

Kažu radost, sriću pravu.

Človik gleda svu tu sriću,

Ipak ništa on ne vidi,

Ipak pred sobom ima sviću,

Ka mu drugim putem sviti.

Moć, dobitak je ta svića,

Ka mu takni put sad kaže.

Zlato je njegova srića,

Za nje griši, za nje laže.

Oj človiče! Poglej tamo

Med te ptice povratnice:

Gnizdo zovu svojim samo,

Ipak im je srićno lice.

A ti imaš kaštel, vilu,

Imaš zlata, imaš ovca.

Svaki ćuti tvoju silu,

Svaki prosi od te novca.

Ipak tvoje blido lice

Nikad sriću nam ne kaže,

Ka se na tom licu ptice

Sa skromnošću uvik slaže.

Zato budi jednoč mudar,

Slidi ti taj uzor ptice!

Triba tebi više jutar?

Misli samo: Lice ptice!

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 8-9.

ikavica: nižno (nježno), gnizdo (gnijezdo, gh gnjazdo), blido (blijedo), uvik (uvijek)…

Vladimir Vuković – Proljetna zora

Vladimir Vuković – Proljetna zora

Još je škuro, još je mrak –

Od istoka već se dani;

Čist i svježi je sad zrak

Dvorom i na polju vani.

Projdem ja na vrt za stan

Kade sve u svijeću plava,

Da dočekam novi dan –

Svježe buči sada trava.

Idem dalje do potoka

Pa ja sjednem na ubrovi,

Kad najednoč bez uzroka

Moje srce bol ulovi.

I ne vidim više cvijeća,

Niti sunčenoga sjaja,

Nego tuga svenek veća

Moje srce mi opkraja.

Jer promislim na ov žitak,

Koji pun je skrbi, tuge,

A na zadnje ča j‘ dobitak

Osim lijesa, grobne grude?

Il je zamda kaštel, vila

Onda još ča vridna, draga,

Kada strašna smrtna sila

Stupi preko tvoga praga?

Jer ta kruti, oštri kosac

Ništ ne pita gdo i ča si,

Samo zna da ti je konac,

Pa te nemilo pokosi.

Stopr sada ti pak spoznaš

Ča za dužnost je naš žitak,

I da j‘ bila samo laž,

Sve bogatstvo, vas dobitak.

Oh, ča dao bi ti sad zato,

Da si prije ti to znao.

Siromašno ti je zlato,

Ko si prije bratu krao.

Sad b‘ je najzad vrnuo rado,

Sve to zlato, vas ta dug.

Prije ljubio si nek zlato,

Sad se bojiš pakla muk.

Jer ti nimaš dobrih činov,

Ki bi za te govorili,

Niti imaš dobrih sinov,

Koji za te bi molili.

Zato gledaj dok je lazno,

Da si spraviš ti zaslužak,

Ne da bude culo prazno

Kad se spraviš na put težak.

Onda naći ćeš ti vrata

Rajska široka otprta

Lipši nego zlato brata

Bit će žitak rajskog vrta.

 

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 10-11.

Vladimir Vuković – Sloboda

Vladimir Vuković – Sloboda

S l o b o d a – velika je rič,

Puna moći, puna časti.

Zmožan, silan je ta kinč

Bez kog svako će popasti.

S l o b o d a – veliki je dar

Oca Višnjeg nam darovan;

nikad nije on naš kvar

Kad je pravo pohasnovan.

S l o b o d a – velika je moć,

Nitko zatrt je ne more,

Jer i kmetu kratka j‘ noć:

Vrijed mu sviti svitlo zore.

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 12.

Vladimir Vuković – Pozdrav iz daljine

Vladimir Vuković – Pozdrav iz daljine

Zdravo, zavičaju moj!

Već se dugo nismo vidili.

Ipak mi je oblik tvoj

Poznat kao danak bili.

Tvoji gaji, tvoje gore,

Tvoje sunce, tvoje polje,

Tvoje noći, tvoje zore –

Sve je lipše, sve je bolje.

Tvojih ptičic mili glasi,

Tvoga sunca zlati sjaj,

Tvoga polja rodni klasi –

Sve je lipše, pravi raj.

Tvoji vrti, tvoji stani,

Tvoje ceste, tvoji puti,

Tvoje zvizde, tvoji dani –

Sve je lipše tisuć puti.

Zašto moram život svoj

Ovde u tudjini živiti? –

Ali mali grobić moj

Domaća će gruda pokriti.

Vladimir Vuković: Nemoj brate, pusti ruku, Prugg, Željezno, 1964, 13.

%d blogeri kao ovaj: