Anton Leopold – Predgovor

Anton Leopold: Predgovor

Ovom knjigom se želji Hrvatsko štamparsko društvo zahvaliti Antonu Leopoldu za njegovo već 40-ljetno književno stvaranje, kim je znatno obogatio literarnu scenu Gradišćanskih Hrvatov.

Anton Leopold jur kao dite čita „Male Crikvene i Školske novine“ i druga hrvatska izdanja. Posebno su uticale na njega pjesme Dometra Lemperga, tako da počne i sam slagati stih po stih. Svoju prvu pjesmu „Žetvena zahvalnica“ objavio je 1946. ljeta u Crikvenom Glasniku Gradišća. Od tada se pojavljuje sve gušće dokle postane redovitim suradnikom svih naših izdanj. On ljubi svoje rodno selo, svoj zavičaj i cijelo Gradišće. Cijeni djelo seljaka i posao tobrača i djelača. Djela kratko na očevoj grudi, zatim u dalekom Beču.

Šetnje po domaći staza i puti, putovanja i izleti po Gradišću zbudjaju u njem diboke ćuti i slatke uspomene, ke pretvara u pjesme, kako veli o sebi.

„Pjesnik Leopold je neumoran pjevač ki koraca po vječno zelenom tepihu svoga gradišćanskoga gaja, nad kim se je raskrililo plavilo neba s dekorom bijelih oblačićev. Ta gaj čini hatar Frakanava, pak susjedni lugi, čije se granice širu na sve strani, sve dokle ne omedju cijelo Gradišće. On, ustrajan pjevač, pjeva i dalje, a slušaju ga žito i trave, ptice na kiću i ljudi dobre volje. Gaj je pun cvijeća, pak je zato nazvao svoju zbirku pjesam „Cvijeće iz Gradišća“ (Gornja Pulja 1954). Gajem je imenovao i antologiju ku je uredio: „Gradišćanski hrvatski gaj“, pjesme iz književnosti Gradišćanskih Hrvatov za školsku dicu i mladinu (Željezno 1976).“ (Stjepan Krpan: Gradišćanski portreti)

Uz pjesme piše rado „štorice“, u ki opisuje različna zbivanja iz Frakanave i svojih putovanj po gradišćanski gaji. Nejvećim dijelom su to vlastiti doživljaji, ke napunjuje i proširuje svojom bujnom maštom/fantazijom.

Anton Leopold je samouk, ki nije imao prilike poiskovati više škole i upoznati se s pravili, metrikom pjevanja.

Sve ča je postignuo, postignuo je svojom čvrstom voljom, svojom ljubavlju prema Gradišću i svojemu hrvatskomu narodu. Ova ljubav mu stalno podiže „od teškoga djela trudnu ruku“ da bilježi i piše stihe, kad mu je srce prepuno. Ravno u tom leži njegova velika zasluga i ravno zato je obljubljen od svojih domorocev, jer je ostao – iako ga je sudbina odnesla u Beč – običan seoski človik. On ne očekuje slavu, nego želji služiti svojemu narodu. Sastavio je jur nekoliko zbirkov pjesam, ke se čuvaju kod općine u Frakanavi, kod Hrvatskoga štamparskoga društva i u knjižnica u Željeznu i u Beču.

Predajemo vam ovu knjižicu u ufanju da će kod vas probuditi ćuti, ke potiču pjesnika Antona Leopolda da neumorno djela i stvara za naš hrvatski narod.

Mirko Berlaković

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 3-4.


Demetar Lemperg>Dometar, Dometra

anton leopold_pjesme_1989

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, 1989.

Knjiga XLV Hrvatskoga štamparskoga društva u Gradišću, Željezno 1989.

Urednik pjesam: Vladimir Vuković

31. ciklus su pjesme Antona/Tončija Leopolda iz Frakanave.

  • početak: 12. 1. 2019.
  • kraj: 3. 3. 2019.
  • korektura: 4. 1. 2019.

Anton Leopold – Moj rascvitani vrt

Anton Leopold

Moj rascvitani vrt

Jutro rano sunce zlato

Palo na moj tihi vrt,

Pozlatilo ga bogato –

Cijeli čar mu je otkrt.

Počelo se bilje budit

I otvarat cvijet po cvijet,

Svoje žuto lice nudit

Gordi junak suncokret.

Male rože i kitice

Dižu pogled, nježan, plah,

Ter se smišu iz gredice,

Na njem rose mokri dah.

Vrt je krasan i rascvitan,

Povrća i kitic pun.

Jedan staglić, vedar, srićan,

Otvori na jačku kljun.

Sve se giblje, raste, cvate,

Ljetni dan je, blagi mir.

Pero plete žice zlate.

Pjesma kapne na papir.

Frakanava, 1987.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 47.

Anton Leopold – Pjesma

Anton Leopold

Pjesma

To je riči igra

I Pegaza skok;

To je rosa bistra,

Čarobni potok.

To je biser srca,

Burnih misli kret,

To je žarka krvca,

U višinu let.

To je šum klasnati,

Zlatom pleten sjaj;

To je vrt rožnati

I zeleni gaj.

To je slap i pina,

Kaplje u pehar,

Farba i šarina,

Ognjen kolobar.

To su traki sunca,

Pasca slavoluk,

Zvijezde iz vrhunca,

Najčudniji zvuk.

To je posmih jutra,

Mlade zore cik,

Vinca puna putra,

Bolne čežnje krik.

To je ples pahuljic,

Krištal srižnih svić,

Zamračenih ulic

Budni plamenčić.

To je pjev lozice,

Cvrkut brojnih ptic,

Svirka tamburice,

Plač napetih žic.

To je jačka nujna,

Sanja melodij;

To je zora rujna

I k svitlosti cilj.

To je šumna česma,

Oka sjaj i smih,

A zove se pjesma,

Lire pjev i stih.

To je malo pero,

Kapljic živi roj,

Držim je nahero,

Tako je stil moj.

Po hrvatsku pišem,

Kapam na papir.

U tom duhu tišem

Najdem radost, mir!

Beč, 1970.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 48-49.

Sanja melodij (Sanja melodije/melodijov…)

Anton Leopold – S perom svojim…

Anton Leopold

S perom svojim…

U dibini moga srca,

U nemirnoj vrućoj krvi,

Nešto rova i se brca,

Tajanstveno nešto vrvi.

To je želja uzbudljiva,

Neki nagon, jak i velik,

Ki iz tajne iskre riva,

Kot kad netko kuje čelik.

Jedno svojstvo, ko je snažno,

To je: Zov, da pišem pjesmu!

Pero, ko je ruki vaćno –

Te se ćuti sakrit ne smu!

Drugo je pak: Ljubav silna

Prema rodu, selu svomu;

Cvijetka nježna i umilna,

Ka me svenek zove k domu.

S perom svojim oboružen

Šećem se ja po naravi,

Nadahnućem zaokružen

Pjevam pjesme Frakanavi.

Ča god kaže selo malo,

Polje, loze, stanje, ljude,

Je kot kaplja s pera palo –

S toga neka pjesma bude!

Pjesme pjevat nije mučan

Posao, kada u tom jesam…

Ako i nis više učan,

Ipak pletem djundje pjesam.

Moja želja ovde prosi:

Čuvajte mi pjesme moje!

Budućnost je neka nosi,

Sije je u novo polje!

Frakanava, juli 1977.

kod pilja Marije

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 50-51.

kod Marijinog pilja

Čagod> Ča god

Anton Leopold – Izdavajmo ča je naše!

Anton Leopold

Izdavajmo če je naše!

Hrvatskomu štamparskomu društvu

Izdavajmo ča je naše!

Ar je iz ruk našega človika!

Prosto vino iz vlastite čaše,

U njem duša i naroda slika!

A bar gdo je, ako i nek prosti,

Ako svira nek običnu glazbu!

Valjat triba i čin marljivosti,

Svaki nima istu naobrazbu!

O tom znamo u ponosu reći:

To je naše, vlašći klas rodeći!

To je nešto, sâd velike volje!

Ar gdo zna to, ča će kašnje biti,

Će ov sâd još zrast na našoj kiti,

Će i kašnje rodit naše polje?

Frakanava, oktobar 1985.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 52.

Hrvatskomu Štamparskomu Društvu>Hrvatskomu štamparskomu društvu

kita=grana

Anton Leopold – Sanja poezija

Anton Leopold

Sanja poezija

Mnogokrat u slatkoj sanji

Sunce mene grije,

I ja gledam čudovišta

Divne poezije.

Sanja je kot kip života,

Predstavlja bogato

Ča uskrati žitak suri,

Kaže srebro, zlato.

Jedan svitli alej raste,

Šumeća legija,

Gazi vila dugih vlasi –

To je Poezija.

I pjevaju čudne ptice

Kot slavuji pravi.

Rajski kruh nezasitomu,

Napitak ljubavi.

Mjesto Jelke ovde svitlost,

Jedna bijela žena.

Pojava je nadzemaljska,

Cvijećem okružena.

U aleju lišće šumi,

A svitlost se klanja.

Kot dar razočaranomu:

Obasjana sanja.

Beč, 1986.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 53.

Kot slavulji>Kot slavuji

Anton Leopold – Frakanavi na Dubanjku

Anton Leopold

Frakanavi na Dubanjku

Sidil sam u travi

Uz ubrov Dubanjka,

Moje misli teču

Kotno iz zviranjka.

Mislim na sve ono,

Ča je nekad bilo,

Ča je dalo radost,

Ča nas turobilo.

Bil je boj krvavi,

Krv je svagdir tekla,

Potom smo se digli,

Volja je „da“ rekla.

I hrvatstvo naše

Opet se zbudilo,

Kalendar se tiskal,

Došal k nam u krilo.

Tako se rodila

U zelenom kraju

Moja prva pjesma,

Mali cvijet u maju.

Od onda sam počel

Tihe stihe tvorit,

Pjesmami mojimi

Narodu govorit.

Frakanava, septembar 1946.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 54.

vsagdir>svagdir

Hrvatstvo>hrvatstvo

pesma>pjesma

cvet>cvijet

Anton Leopold – Išćem sriću

Anton Leopold

Išćem sriću

Ja sam malo slabo biće,

Legao sam pod stablo sriće,

Onde zaspim, onde sanjam,

Svitlini se u snu klanjam.

Ja sam svenek iskao sriću,

Lovio sunca trak u vriću.

U životu sriće nima,

Dostkrat hukne pred očima.

„Sriću iskat! – biše moto!

Dugo ljet jur igram Toto,

I Lutriju Klasnu igram.

Ali svagde nek zaigram!

A i ljubav nije srića,

Sjala mi kot slaba svića.

Puhnut samo triba vjetrić,

Pogasit će slab plamenčić.

Srića se u sanji kaže?

Ali sanja vara, laže!

Cijeli žitak sve obajdem,

Išćem sriću, nju ne najdem!

Beč, 13. 6. 1968.

na svoj 40. rodjendan

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 55.

lutriju klasnu>Lutriju Klasnu (Klassenlotterie)

Anton Leopold – Pjesnička duša

Anton Leopold

Pjesnička duša

Duša pjesnika je tajna, čudna,

Diboko ćutljiva, stalno budna.

A ča u tu dušu zajde nutra,

To ne more iz nje van jur zutra!

To je ljubav, silna ćut diboka,

Iskra, ka ne more van iz oka.

Ljubav, ka ne more van iz srca,

Srce se u jakoj buri brca.

Sudbina me kruto prevarila:

Ona me tužnjaka ostavila.

Ja sam plakao, tužio cijele dane.

Ostale u duši bolne rane.

Ča sam ljubio, to ne morem zabit.

Ja sam hotio za zvijezdami grabit.

Visoko je nebo, firmamenat,

Pomoć ne zna jakost ni talenat.

Tako gasnu dani, ljeta minu.

Život ide s briga va dolinu!

Nova mladost neće već procvasti,

S tom ljubavom ću u zemlju pasti!

Beč, 1986.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 56.

nemore>ne more

za zvjezdami>za zvijezdami

ne će>neće

Anton Leopold – Ljubim Hrvate i hrvatska sela

Anton Leopold

Ljubim Hrvate i hrvatska sela

Moje pjesme su kot ptice,

One letu na sve strane.

Pero piše, tuče žice,

Crta rede obasjane.

Prvo mjesto domovina,

Naša sela, naša polja,

Naše loze, brig, dolina –

Simo vuče mene volja.

Kako rado ja pohadjam –

I kot doma se ja ćutim –

Naša sela, gde obajam,

I svakamo se potrudim.

Onde mislim, pjesme pjevam,

I kamerom snimke snimam,

Uživanjem punim gledam,

Mnogu radost u tom imam.

Naša sela vabu mene,

Dilit želim ljubav bratsku.

To je cvijeće, ko ne vene!

Rado čujem rič hrvatsku.

O Hrvati, sestre, brati,

O koliko vas ja ljubim!

Dragi ste mi, svi Hrvati,

Uz vas se kot „svoj“ ja ćutim!

Beč, 1983.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 57.