Augustin Blazović – Za Kisečkimi gorami

Augustin Blazović

Za Kisečkimi gorami

Prijatelju ocu Inocentu Varga

Za Kisečkimi gorami,

Što se zakriva?

Tamo je brata mog Nevenka

Mila domovina.

Vincjet, Čajta i Čemba

Tri vjerna hrvatska sela

Na rodnom polju ležu

Uz cestu k Sambotelu.

Dalje prema sunca zapadu

Pod grbave brige

U nježne doline

Mala sela se shranu.

Tamo stanuju,

Hrvatski još snuju

Ti naši Vlahi,

Dobri Hrvati.

Ja mislim na nje

I molim za nje,

Da je ne davi

Potop germanski,

Neg da ostanu

V’ jek vjerni sini

I kćere snažne

Majke Hrvatske.

Beč, januar 1961.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 16.

Vincet>Vincjet

pater Inocent Varga, dominikanac

Augustin Blazović – Poslidnjega Hrvata pokop

Augustin Blazović

Poslidnjega Hrvata pokop

Poslidnjega Hrvata pokop biše

U jednom seocu duboko na jugu.

Da zadnju još njegovu želju spunu,

Jedan Otacnaš moli se kod škrinje.

To biše zadnji očenaš hrvatski…

U istom selu jačke ni molitve

Hrvatske odsle ne će biti više

I jedva tko tragediju tu žali.

Mladići, kantor, župnik, stranci, dica

Nerazumno poslušaju molitvu

I suze toči samo udovica.

Hrvatski zna i ona nek droptinku,

Za ljubav k mužu nešto se j‘ učila…

S njim našu rič zapru u zemlju nimu.

Beč, januar 1961.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 16-17.

Augustin Blazović – Mi nismo asimilanti

Augustin Blazović

Mi nismo asimilanti

Hrvati!

Mi ne ćemo biti,

Mi ne smimo biti

Asimilanti!

Po naši krajina

Sada bi htila

Zreljati sitva

Zloga nacizma.

S ležajev tudjih

Šetuju vuki,

Da nam ognjusu

Hrvatsku grudu.

Još gorji jesu,

Ki s njimi plešu

Kot renegati,

Prem su Hrvati.

Ki svoje grdi,

majku si mrzi,

Lopov je zali,

Njega se brani!

Ostanmo Hrvati!

Jer asimilanti

Mi ne smimo biti,

Ni ne ćemo biti!

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 17.

Augustin Blazović – Na Stinjaki

Augustin Blazović

Na Stinjaki

Mojim djelačem-aktivistom u Beču

Na Stinjaki po ulici

Pjevaju junaki.

Nje sumnjivo nenavidni

Gledaju žandari.

Nimško uho ne bi htilo

Čuti rič hrvatsku.

Vi ditići ipak mirno

Pjevajte po našu.

Jedan mladić domom ide,

Još si veseo jači.

Kad se šeće mimo crikve,

Zovu ga žandari.

„Po hrvatsku pjevat ovde

Nije dopušćano.

Poj u crikvu! Uz orgulje

grlo deri tako!“

„Ah, gospodo, nek u crikva

Imamo još prava?

Zvana crikav ne bi smila

Pjevat rič hrvatska?

Ne, žandari! Ča činite,

Lomi naše pravo.

Zeti ono, ča nam ide,

Nikad si ne damo!“

Gumištapom se zagrozi

Žandarova ruka.

Junak prsa prepoloži:

„Udri, ko se ufaš!“

Klone ruka jadovita

I uz psovku mraznu,

Prem je naše jačke sita,

Ugne se kuražu.

Mili brati! Svi Hrvati!

Branite, ča j‘ naše!

Ne pustimo nogom gazit

Ni pjesme, ni majke!

U Beču, februar 1961.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 17.

su ufaš>se ufaš

Bruji su oglazbili ovu pjesmu!

Augustin Blazović – U jednoj siječanjskoj noći

Tokom ljeta ili Tijekom godine

Augustin Blazović

U jednoj siječanjskoj noći

(Kao prolog mojih pjesama)

U jednoj vedroj i mrzloj siječanjskoj noći

– Ja ne znam zašto – zagrlila mene vila

Pjesništva žarko i strastveno iz sve moći.

Od onda ni danju ni noću moj duh nema mira.

Oj slavna muzo! Kako si na mene došla?

Da buniš mlado srce proljetno ili

Ljubavnika duh puniš strastvenim pjesama do dna,

Tvoj zamah nagli znao bih još razumjeti.

No kod mene polako sada nastaje popodne

I sjene počinju rasti. Srce se hladi

I rado ne skače sa staze tihe ugodne.

Ah, čemu pitam, zašto moj duh hoće cvasti?

Poklanjam Bogu i narodu plodove skromne

U ritmu rodjene s nerazumljive boli i strasti.

Beč, siječanj 1960.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 18.

Augustin Blazović – Magnolija cvate u parku

Augustin Blazović

Magnolija cvate u parku

Magnolija cvate u proljetnom parku,

Na granama hiljadu cvijeta nosi

Iz modre u bijelu prelaznoj boji

Za nevinu ljubav, no ipak žarku.

Zaljubljeno pjevaju veseli kosi,

Od pjesme pomladjene jesu i vrbe,

Rukama dugim nježno miluju grme,

Gdje ponosno paun koraca u rosi.

Na klupi jesen u obliku starca

Uživa toplinu i miris maja.

Uza njega mladi zaljubljeni par:

On duboko gleda u njezine oči:

Ona se smiješi i sretna govori

I svaka joj riječ je živ zagrljaj.

Beč, travanj 1960.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 18.

Augustin Blazović – Noćno cvijeće

Augustin Blazović

Noćno cvijeće

Bio je profesor prirodoznanstva,

Učio je djake točno i strogo.

Mislili jesu: on samo pozna

Mrzlu lipotu naravnih zakonov.

Ipak za strogim profesorskim licem

Tajno u glavi radjale se pjesme,

Iako on nje razuma bičem

Tira za medju profesorske grive.

Ali u tihoj samotnoj noći

Pjesma za pjesmom u njem se rodi,

Ko skrovni cvijet ki noći procviće,

A danom svoju krasotu sakrije.

Dani i noći se minjaju stalno.

Dvoji profesor: zovu ga vabno

Noćne lipote. Ali po danu

Kruh zaslužava… Noć je za sanju.

Beč, decembar 1960.

Augustin Blazović, Vigilija, Beč, 1961, 19.

%d bloggers like this: