Djuro Slijepčević – pjesnik iz Bandola

Djuro Slijepčević

Pendler iz Vlahije

Na kraju tajedna

Obično petak

U hiža Vlahov

Je kot na svetak

Svud svitlo gori

Zimska je noć

S Beča pendleri

Domom ćedu doć

Radost u hiža

Vlaha Hrvata

Čeka se sin

Muž, dice tata

Trudan od djela

U mrzlom blatnom

Veselje j’za Božić

Dojti domom

Jezuš je dare

Poslao po tati

Vesela dica

Žena i mati

Vlahi Hrvati

Srića vas prati

Pošteni brati

Dobri otac mati

Mir i blagoslov

Vlahu Hrvatu

Svi to željimo

Svojemu bratu

Kalendar Gradišće, 1994, 172.

jesen

stigla jesen

i s njom izmaglice

vidjaju se prve

mrazove sestrice

breza žuti

kruška se crveni

hrast bakreni

orah pada

znaci su jeseni

po neki oblačić

nebo nam zamuti

stigla jesen

svuda lišće žuti

vjetar lišće

pod vrata zameće

uspavljiva zadnje

listopadsko cvijeće

Kalendar Gradišće, 1989, 203.

črljeni (crveni), orih (orah), svagde (svuda)

cvjeće>cvijeće

Želim da

želim da:

sunce sve jednako grije

gladnih i žednih nije

bolest nestane za uvijek

zdrav bude bolestan čovjek

djeca velikog trbuha

imadu obilje vode i kruha

da nema ratnih strahota

agresora košta života

slijepi odmah progledaju

da vide svi što oči imaju

lopovi postanu pošteni

poštenje ne živi u sjeni

Kalendar Gradišće, 1990, 126.

žajnih (žednih), skrsne človik (nestane čovjek), dica (djeca), nih bojnih strahoć (nema ratnih strahoća), slipi (slijepi),  ki oči imaju (što oči imaju), tolovaji (lopovi), sinju (sjeni)

uvjek>uvijek

Pjesme je mailom pred kratkim poslao Franjo Ostović, rodom iz Bandola, stanuje s familijom već 40 godina u Glasingu (sliši Novom Gradu).

Pjesnik ki u svoji pjesma tematizira svoju novu domovinu Vlahiju je Djuro Slijepčević (rodjen je 22. 04. 1928. u Moroviću/Hrvatska, 1969. došao je u Austriju i bio je oženjen u Bandolu, umro je pred par ljet u staračkom domu u Pinkovcu).

Izdao je dvi knjige s pjesmami:

Sjećanje je sve što ostaje, 1988. i Zora protiv zaborava, 1994. Nekoliko pjesam objelodanjeno je u Gradišće kalendaru i u Panonskoj liriki.

Izbor: FO (tri pjesme ĐS)

napomena: Đuro/Djuro/Djura

Franjo Ostović – Teta Džula iz Rupišća

Kalendar Gradišće 2019, 76-78. HŠtD. Željezno.

Ponovno na ovome mjestu publiciramo doprinos gospodina Ostovića, rodom iz Bandola. Odletimo na ovaj način u taj prekrasan jug naše zemlje. IR

Teta Džula iz Rupišća

„Odvezi se biciklom u Rupišče, Džuli sam ščistila kokoš, moraš ju joj odnest’!“

S ovimi riči me je majka prosila da joj ispunim želju, ka ali mene nije oduševila. Vozio sam se biciklom vrlo rado, ali ne u Rupišće teti Džuli. Ne znam zašto, morebit sam se je malo bojao ili znamda se sramovao. Teta Džula je naime bila Romkinja kot se danas veli. Stanovala je na samom početku sela Rupišća blizu cimitora. Ovde je prije – tako mi je moj otac povidao – bilo romsko naselje, kot i na samom kraju sela. Dokle je Džula bila jedina ka je preživila strahotu Trećega Rajha, je na drugoj strani sela stanovao jedan romski hižni par prez dice imenom Horvath, Francl i Micl. On je bio poznat po cijeloj okolici pod nadimkom Supi. I ovim smo imali veze, ar su nam na početku jeseni mogli pomagati pri branju krumpirov. Za njevu pomoć mogli su dostati krumpirov i drugoga povrća za kuhinjsku potrebu cijeloga ljeta. Micl je marljivo i šikano vršila svoj posao, brati i hitati ove „krupedle“, kako je nazivamo u Bandolu, odvisno od njeve veličine u veliku odnosno malu košaru. Francla je njegov dosta veliki trbuh malo kočio pri djelu. On je volio nositi i isprazniti pune košare na prikolicu. Micl je milovala svaku živinu i nije dozvoljavala da se ubije kakov kebar, mušica ili znamda žaba ili miš. Kad su nam mogli otežavati komari posao (u Bandolu velimo sunjoki), mogla je zaprositi nje muža da povliće na cigari ku je stalno imao u usti. Meni se je to vidilo, ar je bilo smišno kad je mogla na nimškom jeziku reć: „Franz, ziag aun bei deiner Zigar!“ Ončas se je naime kumaj upotribljavao nimški jezik u selu i naučili smo se ga zvećega u školi.

Rupišće s dobro 100 stanovnikov trpilo je već ončas od asimilacije. Sjećam se da su dica moje starosti, s kimi smo mogli biti skupa na uri mladoga roja u bandolskoj školi, već onda volila se pominati po nimšku nego po hrvatsku. Mora se znati da Rupišće naime kot i Podgorje sliši fari Bandol. Naš ondašnji farnik dr. Karall je ove ure kot i predavanja za mladinu uvijek držao na hrvatskom i se tako suprotstavljao procesu ponimčarenja, ki je danas nažalost, barem što se tiče neke kraje Vlahije, skoro završen. Da su neki, ali ne nek Rupištanci nego i drugi, imali i vjerojatno još imaju probleme sa svim što nije nimško nam, posvidoči navodna izreka jednoga muža u seoskoj krčmi po smrti spomenutoga Francla, da tribaju svečevati jer je selo sad „čisto od Ciganov“. Ufam se da se neće sličnoga dogoditi, kad premine zadnji Hrvat/zadnja Hrvatica. Asimilatorski proces u Rupišću je sigurno ubrzavala škola sela, kade su se jur u medjubojnom vrimenu ciljano zapošljavali nimški učitelji. Ovde se mora spomenuti uticaj nimškoga školskoga društva „Deutscher Schulverein Südmark“, ko je financijski podupiralo pred svim škole u mali hrvatski seli južnoga Gradišća kot u Rupišću. Uticaj ovoga društva i posljedice za hrvatstvo tribalo bi se točno istraživati. Zarad istine moram reći, da se je po boju direktor Marlović iz Vincjeta u vrimenu svojega službovanja vrlo trudio s hrvatskom nastavom. Uvjeti su ali bili jur onda dosta teški.

Ali sad da se najzad vratim teti Džuli. Živila je sama u jednoj staroj kamenoj hiži, ar je bila raspitana od nje muža ki joj nije bio dobar. Preživila je koncentracioni logor Ravensbrück u Nimškoj. Naša austrijska država odlučila se je po dosta dugom štentanju da daje ovim preživljenim logorov nacionalsocijalistov penziju, tako da – hvala Bogu – nisu tribali živiti pod najsiromašnijimi uvjeti. Sprijateljili smo se s njom, kad su joj moji roditelji dozvolili da si nabere drv u našoj gori ka se nalazila blizu nje hižice. Od onda mogla nam je donesti prve sezonske vrganje i gljivice. Volila je naime pohadjati po gori i brati ov ukusni plod nature. Kad su roditelji u zimi pri velikoj hladnoći djelali u gori, su se mogli koč-toč pojti „stopliti k njoj“. U toku vrimena se je tako razvijalo prijateljstvo, iako mnogi u selu to nisu razumili. Moja majka naslijedila je socijalnu žicu od nje majke, ka je u medjubojnom vrimenu u kom su uvjeti za život bili teški – a za ljude romske pripadnosti još teži – podupirala ove siromahe u okviru svojih ograničenih mogućnosti. Zato su ju mnogi nazivali kumom.

Tako, zgrabio sam svoj bicikl, obisio kesicu s kokošom na volan i se otpravio na put. Po selu doli, na desno, vozio sam mimo farofa i skrenuo pri seoskoj krčmi prema Rupišću i Podgorju. Išlo je malo po brižiću gori i kad sam bio na višini lozarske hiže, vozio sam prema Rupišću. Polja s nazivom Perehte ostavio sam na jednu stran, a goru Brda na drugu. Išlo je dalje kroz goru, po brigu gori pak vrijeda sam jur vidio cimitor i prve hiže. Došao sam mimo kamene skulpture, ku je napravio naš hrvatski umjetnik Tome Rešetarić. Po blatnom putu dorivao sam svoj obljubljeni bicikl k cilju. Čuo sam srce tući i falila mi je sapa, ar sam se pašćio da završim moj nalog. Došla mi je još opomena u glavu, ku je moja majka dala mi na put: „Da jo ne zameš pinez!“ Potropao sam po stari driveni vrata i odmah mi je otvorila jedna starica tamnijega izgleda. Uljudno pozdravila me je po nimšku i se upitala o zdravstvenom stanju roditeljev. Kazao sam da su dobro i gledao, da brzo završim svoj posao. „Majka vam šalje ovu kokoš“, zajecao sam po nimšku. „Oh, lipa hvala, to ne bi bilo potribno, ali hodi malo nutra“, odgovorila je starica. Sada nisam znao što da djelam. Najradje bi završio posao tako friško kot nego moguće, ali s druge strani nisam htio biti neuljudan. Tako sam stupio u sobu. Bio sam presenećen, ar je bila prostrana i sve je bilo uredno i čisto. Služila joj je kot kuhinja i dnevni boravak. Džula opazila je moju dilemu i nije me htila duže zaustaviti. Izvadila je mošnjicu, izvukla novčanicu u vridnosti od 20 šilingov. Što ja neka sada činim? Majka mi je strogo zabranila da zamem pineze. Meni s druge strani ne bi pačilo, ako bi mogao pomnožiti moj vrlo skromni žeparac. Za mene je to bila lipa svota pinez, ar sam bio od doma naučan na šparnost. Džula je znala što me je pretiskalo, ar je moju mamu dobro poznala. „Ti nek zami, ovakovi dičaki kot ti uvijek tribaju malo što“, nagovarala me je. U tom hipcu, kad sam išao van, mi je ona brzo zataknula pineze u moj zadnji žep na hlača/pantaloni. Činio sam tako kot da nisam to upametzeo i se s pozdravom otpravio na put domom. Pri vožnji najzad premišljavao sam ili ću majki reći istinu ili zatajati primanje novca. Znao sam da ne znam dobro lagati i da moja mama prije ili kasnije sve izvidi. Tako sam joj rekao istinu. Ona me je karala, što mi ali nije tako pačilo, ar sam mislio na to, što sve morem s timi pinezi poduzeti.

Desetljeća kasnije kad je teta Džula već zdavno bila na pokoju spomenuo me je jedan doživljaj na nju. Diozeo sam pri jednom seminaru o holokaustu u gornjoaustrijskom Linzu, kade je jur pokojni predsjednik Romov Austrije, profesor Šarközy, držao referat o zničenju ove narodne grupe. Došao sam s njim u razgovor i spomenuo tetu Džulu. Radosno mi je odgovorio da je ona bila njegova prava teta. Na koncu ove jednotajedne priredbe sam profesora Šarközija slučajno opet vidio. Prije nego sam što rekao, se je oprostio s ovimi riči: „Griaßti Rumpischdorfer, los ma Rumpischdorf schen griaßn!“

download/preuzimanje: PDF-format

Franjo Ostović_Teta Džula iz Rupišća