Lajoš Škrapić – Fajbegari, ognjosgasci

Lajoš Škrapić

Fajbegari, ognjosgasci

Fajbegari, ognjogasci

trudi dili, … oci, braci

sto lit je da branite nas,

od početka do danas.

Skupa smo u pogibeli,

skupa kad je dan veseli,

skupa kad je pozak, potok

kad u selo rivlje potok.

Strašni plamen strihu liže,

vitar, bura krove zdiže,

snope nosi, hiže goru,

junaki se čvrsto boru.

Gornje selo šestandesetoga

dolnje devetdvajsetoga.

Selo dvaputa pogoreno,

nanovič dvaputa stvoreno.

Ognjobranci, ognjogasci,

Sveti Florijan na Vas pazi.

Bog nas živi, skupa s nami

od nesriće nas obrani:

Amen

Petrovo Selo, 10. augusta 1997.

Hrvatske novine 50/2007, 19

napisano prije 20 godina, listajući Hrvatske novine 1997. godine…

Lajoš Škrapić – Naš otac

Naš otac

Jur deset lit na gode grob poiščem,

spomenut da se s ocem razgovaram.

Sidim u krilu a on priča meni,

ovu istinsku priču vam prik davam.

Ražnje je nosil,

na grafovskom kosil:

a potom je iskupil s polja svaki klas,

odgojiti s materom osmero nas.

U božje ime

posijal je sime:

v torbi suhi kruh, pri vratnjaku svila

nudi težaku svetačnoga jila.

Mlinarka muka,

protulična muka:

minula je zima, raduj se seljak,

imat ćeš hrane, jur raste kiseljak!

Dva boje j’ služil,

v Drugom sina zgubil:

brazdasto lije je zrcalo, žitak,

shorana zemlja, briga, skrb, zgubitak.

Prignut, potaren,

teškočom „nadaren“:

vapnasta križa, škriplje hrđavi kuk,

bol trza telo – nekrivu ovcu vuk.

Pogled otkriti

od razuma sviti:

u pameti čuva sve staro dilo

što se u krajini dosad godilo.

Njegov potpis, slove,

pitaj grafologe:

su li to pisale

te grabljaste ruke?

Kakova j‘ to klica bila

koja se u nepravici

– zatvoren rob u tamnici –

navek zadušila?

Ali zrno živi

v tvojih nasledniki:

Med njimi – najmanji – sam tvoj učenik.

Ponizni velikan, oče, mučenik.

Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, 1992, 123-125.

Lajoš Škrapić – Zora

Zora

Odkud ćuti ptica,

Da noć prebudi dan?

Kos, slavuj, sinica

Spivanjem gonu san.

Od jačke pijano

Pozdravljaju zoru,

Kukuriče rano,

I pivac u dvoru.

Na dilo poziva

Gluši jutrašnji zvon,

Kar kadi prebivam

Spomina me na dom.

Trava se umiva

U srebrastoj rosi,

U vlakne se skriva

Oštroj, gruboj kosi.

Sura litnja magla

Nad poljem se zdiže,

Zbude se krajina

Gle, danu se ziše.

Zora: ponavljanje,

Svaki dan, dar za nas,

Do smrti ufanje,

I žitak do danas.

Prez sna duge noći

Čekam da pristupiš;

Strah, grih, smrad uskoči

Kad me ti pohodiš.

Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, 1992, 127.

 

Ljudevit Škrapić/Skrapics/Skrapits Lajos, 1938. Petrovo Selo/Szentpéterfa (deutsch: Prostrum).

Pripada maloj madžarskoj gradišćanskohrvatskoj štokavskoj grani s vrlo osobnim i samostalnim pjesničkim izrazom (NB).

%d blogeri kao ovaj: