Lajoš Škrapić – Naš otac

Naš otac

Jur deset lit na gode grob poiščem,

spomenut da se s ocem razgovaram.

Sidim u krilu a on priča meni,

ovu istinsku priču vam prik davam.

Ražnje je nosil,

na grafovskom kosil:

a potom je iskupil s polja svaki klas,

odgojiti s materom osmero nas.

U božje ime

posijal je sime:

v torbi suhi kruh, pri vratnjaku svila

nudi težaku svetačnoga jila.

Mlinarka muka,

protulična muka:

minula je zima, raduj se seljak,

imat ćeš hrane, jur raste kiseljak!

Dva boje j’ služil,

v Drugom sina zgubil:

brazdasto lije je zrcalo, žitak,

shorana zemlja, briga, skrb, zgubitak.

Prignut, potaren,

teškočom „nadaren“:

vapnasta križa, škriplje hrđavi kuk,

bol trza telo – nekrivu ovcu vuk.

Pogled otkriti

od razuma sviti:

u pameti čuva sve staro dilo

što se u krajini dosad godilo.

Njegov potpis, slove,

pitaj grafologe:

su li to pisale

te grabljaste ruke?

Kakova j‘ to klica bila

koja se u nepravici

– zatvoren rob u tamnici –

navek zadušila?

Ali zrno živi

v tvojih nasledniki:

Med njimi – najmanji – sam tvoj učenik.

Ponizni velikan, oče, mučenik.

Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, 1992, 123-125.