perpetuum mobile
tiho gazi zaduženo vrime
sunčani traki išću staze
med kitnjavi labirinti
na stabalju lišće minja svoje lice
med mrazaci ležu hladne pjesme
progutane od glupoga jesenskog vjetra
izvan sebe
najdem zgubljenoga
mene
novo moje sebe
čeka na zgubljivo mene
iz kasne magle
curi sameljeno vrime
imagina vagina
sve dalje i dalje
željno čekam
na novo sebe
Andi Novosel, Pohota, 1994, 23
Dijeli ovo/Share this:
Filed under: Andi Novosel, Andi Novosel_Pohota, ghrv književnost |
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 
Komentiraj