Tri vojaki
Iz dalka se čuje
bojna šumljavina:
odvlikli su štuke,
pobigle su trupe,
mirna je dolina.
Idu tri vojaki
k domu, poprik luga:
muži, sinim brati
– blizu su, pred vrati –
al’ cesta j’ još duga!
Prazne torbe nosu,
– korak miri stazu –
trudni, gladni, boso
idu danom, rosom,
traje, šušanj gazu.
Bura lamlje kiče,
klanjaju se grane,
škriplje, puca žilje,
nebo se lasiče,
grmi noći, dane.
Sunce skriva trake,
črljene, krvave.
Mrak shranja vojake
– u ufanju jake –
potrene, mlahave.
Mali majr se kaže:
„Hodmo na noć tamo!
– prva ćut ne laže,
nakraj misli vraže! –
zutra dalje, rano!“
Oj, nemilosrdni
oficir pijani,
– pun jada i srdi,
vladar žitka, smrti –
umorit je kani!
„Sin me čeka doma;
mene stara mati!
Ako poznaš Boga
– jednoga smo roda –
nećeš nas striljati!“
Ti nje, al‘ ja tebe!“
– viče adjutantu;
frca izvan sebe,
zala volja melje –
zničit ovu bandu!“
Divlja sila krči
– ruši se stabalje –
dvama ležu mrtvi,
u blatu, u krvi;
jedan živ ostane.
Vozu dva vojake
k domu, poprik luga,
muže, sine, brate,
dva naše Hrvate;
cesta već ni duga!
Vozu dva vojake
u cintir, na koli;
jafču žene, majke,
plač da jim odlahne
duše, srca boli.
Noć pokriva groblje,
majski cvit, mir, lozu.
Sinak sanja polje…
u vinograd kolje
skupa s ocem vozu!
Očeva je želja
da na sina pazi:
do lani ga čeka;
sad ga onde pelja
v raj, po Mličnoj stazi.
Ljudevit Škrapić, Droptine, 1988, 39-41.
statistika: 40,010 hits/pogodaka
1087. posting (do danas)
zapravo: iz dal’ka>iz daleka, kiče>kiće
kiće, kićice-grančica
lasikati-bljeskati se
majr-majur
frcati-pjeniti
cintir-groblje
jafkati-jaukati
Filed under: ghrv književnost, Ljudevit Škrapić_1988 |
Komentiraj