KAD SE POMENE TIBET
kad se pomene Tibet
pomislim na vjetar, oštar mraz
na beskrajnu divljinu
planine pokrivene vječnim snigom
nepristupačne vanjskom svitu
pomislim na čvrstu ruku petog dalai-lame
kad umre
reinkarnirani lama izuzetnog ugleda
njegovo tijelo se opere
slanom vodom
i ostavi da se osuši
tibetska visoravan
ležala je nekad na dnu mora
Himalaja je nekad bila more
Tibet –
ova zemlja
će ostati sveta
u mojem sjećanju
Herbert Gassner, Ledolomac. Pjesme, Literas Verlag, Wien, 1984, 27.
Filed under: ghrv književnost, Herbert Gassner_1984 |
Komentiraj