Anton Leopold
Niuzaljsko jezero
Mutna ploča, ozbiljna širina,
Plitva mlaka, žalosna mokrina;
U nju su se suze istočile,
Zemlje Gradske boli skupa slile.
Zrcalina, ljetnim dahom sočna,
Kot starinjih gradov okna zbočna,
S kih su oka gordih posjednikov
Gledala u patnje podanikov.
U tu vodu visu starci sivi:
Sijedo-blijedi oblaki šutljivi,
Išće svoje kose urošene,
U mutninu tešku utopljene.
Od vrućega juga do sjevera
Gospodari svega su jezera
Črnobijele rode klepetuše –
Dok im jesen jata pak raspuše.
Rogoz šapće u dosadne dane,
Vodom plovu čunov karavane,
Blistaju se kot metulji bijeli,
Ki nad vodom plešu danak cijeli.
S jedne strane, gde se j‘ trava zgusla,
Svira Pusta i ciganska gusla.
S druge strane zvuči sva krajina
Žarkom pjesmom gradišćanskog vina.
Gradišćanski hrvatski gaj, HŠtD, knjiga IX, Željezno, 1967, 42.
urošen (urositi, orositi, rosa)
Filed under: Anton Leopold, ghrv književnost, Gradišćanski hrvatski gaj_1967 |
Komentiraj