Augustin Blazović – Protuliće, cesta i smrt

Augustin Blazović

Protuliće, cesta i smrt

Plehena lavina se rulja po cesti

i krisi u svi izmišljeni veseli boja.

Ponos, radost i gizdost vozačev,

srebrno, zlatno tele pleheno,

komu se klanja vas svit.

Sunce se lukavo veselo smije,

njegovi traki obisno poskakuju

ter se srićno oholo ogleduju

u svitlom staklu oblokov,

u šarenom plehu vozil.

Motori tiho lagano zuju,

ili srdito, nemirno ruju,

po ravni široki cesta letu,

ili se nestrpljivo i grčevito deru

po zaokreti vijugavih cestov med brigi.

Male i velike kise od pleha,

sada još nakit, ponos i gizdost,

predmeti lude ljubavi jalne…

Onda mrtvačke škrinje,

razbijeni pleh, načet od odurne hrdje.

Tankim curkom teče

po surom asfaltu prolivena krv.

Mrak se večernji spušća…

Negdo se plače

i suzami zmače

u obliku noćne rose

na rubu ceste zagaženu travu.

Uz cestu grdu milinu mladoga polja

mrtva trupla, razbita vozila.

Na nje se spušća lakomna hrdja i mrak.

Negdo se nečujno plače,

dok po črnom asfaltu noćne ceste

tihim, žalosnim curkom teče

mladog života prolivena krv.

I nigdo ne briše

gorkih suz tuge zdvojnosti…

Polja, šume, livade su proljetni vrt.

Usred mladoga žitka

sad vlada, kraljuje

nagla i nenadijana smrt.

Onda mutna magla

črnim plašćem pomilovanja

zakrije cestu i pleh i smrt.

Kalendar Gradišće 1981, 61.