Nikola Benčić – Trnule

trnule…

… su jesenski, divlji, škuroplavkasti bobičasti sâd.

Poznate trnule? Stariji možda da, a mladi? Ne znam, možda.

Znam si ali predstaviti, da si oni mislu kad vidu, ako zagledaju u prirodi trnule, da su to otrovne, tamnoplave buboljice s trnjem, žuke i kisele, ke spljunemo prez užitka iz ustiju. Ali strpljenjem i na vrime su one slasne, za uživanje osobito na obiljno prostrtom stolu prirode.

U neki seli se zovu kukinje, što su samo sinonimi istoga sadržaja.

Ali da je moremo uživati, no da, moramo znati, kada je smimo ubrati i kako je moramo prerediti.

U kratkom jesenskom vrimenu, po prvom smrzu, nešto malo sprženo, onda nam se raču jesenskom slasnošću i slatkom gorkoćom.

Takove su i ove Blazovićeve pjesme. Slatke, slasne, ali i žuke, sâd našega manjinskoga žitka, znaki prostoga življenja u toku vrimena, u slova zgusnute misli u podlizivanju slapov novoga i novotarenja. To su pjesme kada se u škurini duha rodu iskrice za hipac, kad se one rasprsnu i rasvitlu bit, ka nam na sekundu da naslutiti put u magli, put u človičju svršenost.

To su pjesme človika na putu, svidočanstva toga trudnoga ljudskoga putovanja.

dr. Nikola Benčić

Augustin Blazović, Trnule, Novi glas 3/1991, 4.