Anton Leopold
Domoljub
Velik sam ljubitelj domovine,
I prirode, domaće krajine.
Svaki pedanj zemlje ovde ljubim,
To u srcu i u duši ćutim.
Željim imat domak Frakanavi,
Tihi stanić negde u Brkavi.
Minjanje u žitku svom imati,
Tiho djelat, pjesmice pjevati.
U svom domu proživljavat vrime,
Cvjetne dane ljeta, bijele zime.
U tišini, u skromnosti živit,
Iskat dobro, lipoti se divit.
Malo šetat kroz široko polje,
I uživat, miran, dobre volje…
Gledati ću zlatu zoru jutra,
Plavo nebo od danas u zutra,
I rumeno predvečernje sunce,
Kada gasne, pada za vrhunce;
Tamne noći svojom črnom mrižom,
Misec, zvijezde nad domaćom hižom…
Proživljavat skrito srićnu radost,
Kot da bi se digla nova mladost.
Vidit slike, davno ugašene,
Kot s oblakov najper donešene;
Kita cvijeta, dična i vesela,
Svitla djundja dignuta s pepela…
Takov život, to će lipo biti,
Mir uživat, blago se ćutiti.
Kot maslačka lampuš tih u travi
Snivat sanje propale ljubavi.
Iz dibine ćuti nešto vadit,
U gredicu svoga vrta sadit.
Pjevat pjesme, pisat pripovjesti,
Gazit selom na domaćoj cesti;
Sastat svoje, dilit ljubav bratsku,
Ljubit dom i svoju rič hrvatsku!
Frakanava, 1978.
Anton Leopold, Sunce domovine, hkdc, Željezno, 1996, 5.
pripovijesti
Filed under: Anton Leopold_1996, ghrv književnost |
Komentiraj