Marija Leszkovich/
Marija Lesković
Bojna sirota
Prošal mi je otac na strašno bojno polje,
doma je ostavil tuge i nevolje.
Z jednoga bojišća na drugo ga slali,
teško smo od oca glasi dostali.
Došal je pak zadnji najturobniji glas,
da sam sirota postala ja ov čas,
kratki su neg redi popisanja bili,
da ja zaman čekam moga oca već nij.
Ko su prošla ljeta nisu me tolila,
nis’ poznala groba komu b’ se molila,
nepoznani grobak mi je predaleko,
ptica se zamori dokle tamo odleti.
Ali dan današnji ov spominak lipi,
sve bojne sirote milo k sebi kriči,
hod’te sirotice utarite si suzice,
z jednim očenašem si na oce mislite.
18. 1. 1933.
Svidoki, broj 15, 1979, 4.
Filed under: ghrv književnost, Marija Lesković |
Komentiraj