DJIŠĆEMO SLOBODU
Nismo je imali
kako bi morala zgledat
dušieće z krumpuli djili
va dobrotu verovali
nismo znali
najlipšem konju
ćedu oko zbost
briskve se nieće račit
kot slive žatvene
prez ufanja starog
kako bi razumili
turobne kostanje
mrazne lapte ki
pljuju gnjojnicu
modernog ubraza našeg
bižali smo za njon
zaslipljeni potrapljeni
ona je drimala
va nami prez nas
pogažena rasčišena sama
se borila za nas k nan
se molila klieče
pred dušami drvenimi
delali gluho gladni
brali slamu po slamu
a po noći se lako
zgubljali pošicali
staro i oš stardje
van hitali smrad
ranili i gajili ki
nan je serce sčenul
naednoč prez riči
ustali drivo raspiljeno
červi se ur napudjuju
raspituju našli smo te
kamo se ubaraćaš
opet nas ustavljaš…
Matilda Bölcs, Jantarska ciesta, Pečuh, 1992, 28-29
Filed under: ghrv književnost, Matilda Bölč |
Komentiraj