Gh lirika nakon 1945. – Vladimir Vuković

VLADIMIR VUKOVIĆ (1938.), Vukovich

MOJE PJESME

nisam pjesnik

ipak pišem

katkad pjesme

ne vrijede

one mnogo

ipak jesu

moje blago

jer su

moje

jer su

one

ja

(Nemoj brate, pusti ruku …, 1964, 32)

ČEKAM

sam

napušten

ali čekam

č e k a m

koga čekam

jednog druga

lijepu ženu

možda sreću?

pitanja

teška pitanja

teški problemi

uvijek novi

tako stari

nikad riješeni

niko me

ne razumije

čak ni oni

koji bi htjeli

me razumjeti

ipak živim

vegetiram

ali čekam

čekam

(Nemoj brate, pusti ruku …, 1964, 33)

DOK TE BUDE

povuci

se u sebe

u dubine

svoga ništa

sakri tuge

bol i čežnje

da ih možda

ne požderu vuci

sam ćeš biti

sam ćeš biti

dok te bude

(Nemoj brate, pusti ruku …, 1964, 37)

HAKOVKA

Ajde braćo! HAK nas zove,

Sad u borbe nama svete;

Pa i pjesme stare, nove

Nek’ svijetom sada lete.

Neka čuje narod sada

S njim i neprijatelj svaki:

Evo četa spremna mlada

Borit se za rod hrvatski.

Makar pukle crne strijele

Svijet propao, vrag regirao,

Pjesme naše budu vrele,

Neprijatelj buš krepirao.

Zato čujte sestre brati

Geslo hrvatskoga djaka:

„Bože sveti, Ti nas prati,

Sve za narod, sve za HAK-a”.

(Nemoj brate, pusti ruku …, 1964, 42)

STARI PLUG

Na vrtu pod živikom

gdje ljetom gnijezdaju ptice

star leži plug.

Sav od drva, pomalo gnjije.

Orao je s njim otac moj i djed.

Hodali za njim, rezali brazdu po brazdu,

dovikivali volovima i pucali bičem

u ranu bijelu zoru ljetnu.

A sad leži pod živikom

star i pomalo gnjio

i posve zaboravljen.

(Hrvatske novine, 51-52, 1988, 6)

HAK – Hrvatski akademski klub, Hrvatski centar, Beč