PROSTE PJESME
Proste pjesme moje,
razbite okove,
veruge i lance,
proudrite šance,
rapršite vakle!
Zbudite Hrvate!
Nosite slobodu
mojemu narodu.
Dajte mi pjevati,
kako me j’ majka učila!
Dajte mi jecati,
da bi me barem
ona razumila.
Drugi neka zabadaju nose
u književnosti čitave voze.
Ja pero taknem u slinu naroda,
želim se najisti kruha prostoga
i htio bih pjevati svagdar tako,
da me razumi stari i mlado.
Rosa i dim, 1977, 42
JA LJUBIM MOJE PJESME
Ja ljubim moje skromne pjesme tihe,
Te malene kćerkice srca moga.
One za hip kot mušičaste ptice
Doletu i zaslatku tek života.
A onda opet brzo otprhaću,
Nevjerne, nestalne kroz cijele dane
U tugi mene samoga ostavu
Kot te prokšive velegradske dame.
Ipak ste za me biser žitka moga,
Iako razum moj ne cijeni jako
To vaše slučajno, prolazno jato.
Jer da se moj život za mlada gasne,
Ili me sudbina po drugi cesta vodi,
Vi ne bi bile već od mrtve mogućnosti.
(Novo Mjesto, 9. 1. 1961.)
Rosa i dim, 1977, 43
DVI KUME
Dvi kume, dobre družice
Na trg su jaja nosile.
I kad se one sastanu,
Pune se sriće pozdravu.
Razveže im se lokot od ust.
Iz njih se sipa razgovor gust.
Jaja na hrptu sve teža postaju,
Zato postavu korbe na stazu.
I dalje povidaju sve otajnosti
I globlju sve bližnje i daljnje do kosti,
Dokle se njim i stati zamiri
I zato sjednu na korbe bez stidi.
I sada ugodno kleveću još dalje,
Omrazu susjede, zete i snahe,
Strine i ujne, divojke po redu
I sve strihe sela jezikom pometu.
Konačno im duga litanija sfali
I kad se podignu, piplićev malih
Veselo jato iz jaj isprhaće;
Sjednica duga nij bila bez plaće.
(U Beču, 18. 11. 1960.)
Rosa i dim, 1977, 59
SIJALI SU IGLE
Sucu jednog sela – ne pitajte ime,
Uvadit je ne smim – dojde nekog dana
Putujući plundraš, vragoljasti Šime,
Ter povida, da bi poštovana gmajna
Mogla i prez truda zabogatit naglo.
Za deset dukatov tanač da ovakov:
„Posijajte igle, kot su med Karpati
Učinili mudro zvijani Slovaki.
Ter sad po svem svitu prodavaju igle,
Ke rastu po lapti kotno divlje glive.
Svaki si natrga, koliko nek more,
Ter prodaje igle za zbrojene groše.“
Šime odmah nudi iglice za sitvu,
One se kroz hrdju još nek slabo svitu.
Svu seosku pravicu sudac da sazvati.
Kupu igle, ter je sijaju po lapti.
Treti dan po sitvi bosimi nogami
Šalju suca zvidjat, kako je s iglami.
Sudac med grudami pazljivo koraca.
Ubodu ga igle. Veselo potanca,
Ter s punoga grla zakrikne pun sriće:
„Radujte se ljudi! Jur nam rastu igle!“
Rosa i dim, 1977, 65
MAGNOLIJA CVATE U PARKU
Magnolija cvate u parku u proljetnom parku,
Na granama hiljadu cvijeta nosi
Iz modre u bijelu prelaznoj boji
Za nevinu ljubav, no ipak žarku.
Zaljubljeno pjevaju veseli kosi,
Od pjesme pomladjene jesu i vrbe,
Rukama dugim nježno miluju grme,
Gdje ponosno paun koraca u rosi.
Na klupi jesen u obliku starca
Uživa toplinu i miris maja.
Uza njega mladi zaljubljeni par:
On duboko gleda u njezine oči;
Ona se smiješi i sretna govori
I svaka joj riječ je živ zagrljaj.
(Beč, travanj 1960.)
Rosa i dim, 1977, 80
SAM U VELEGRADU
Stoji na uglu široke ceste
bajnog i bučnog velegrada.
Bezbroj autov i bezbroj ljudi
u bučnom nemiru trči,
a on stoji sam, uzbunjen, nemiran sam.
Jučer je bio još kod svojih doma
i teška mu biše
trajna šutljivost oca,
dosadna skrbljivost majke,
ka ga u bezbrojni dosadni riči
opominje i kara.
A sada je sam, bez imena sam
u vrevi i gužvi masov na cesta
nemilo tudjega grada
kao ptičica, ka je ispala
iz toploga gnjazda.
Rosa i dim, 1977, 103
Filed under: Augustin Blazović, ghrv književnost, za dicu - RECITAL | Leave a comment »
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 