Anton Leopold – Niuzaljsko jezero

Anton Leopold

Niuzaljsko jezero

Mutna ploča, ozbiljna širina,

Plitva mlaka, žalosna mokrina;

U nju su se suze istočile,

Zemlje Gradske boli skupa slile.

Zrcalina, ljetnim dahom sočna,

Kot starinjih gradov okna zbočna,

S kih su oka gordih posjednikov

Gledala u patnje podanikov.

U tu vodu visu starci sivi:

Sijedo-blijedi oblaki šutljivi,

Išće svoje kose urošene,

U mutninu tešku utopljene.

Od vrućega juga do sjevera

Gospodari svega su jezera

Črnobijele rode klepetuše –

Dok im jesen jata pak raspuše.

Rogoz šapće u dosadne dane,

Vodom plovu čunov karavane,

Blistaju se kot metulji bijeli,

Ki nad vodom plešu danak cijeli.

S jedne strane, gde se j‘ trava zgusla,

Svira Pusta i ciganska gusla.

S druge strane zvuči sva krajina

Žarkom pjesmom gradišćanskog vina.

Gradišćanski hrvatski gaj, HŠtD, knjiga IX, Željezno, 1967, 42.

urošen (urositi, orositi, rosa)