Augustin Blazović – Gluh i nim

Augustin Blazović

Gluh i nim

Postajem gluh i nim.

Uho odbija lažnu rič

i bučnu muziku svita,

pjesme bez sklada i ritma,

lude govore, laskave himne,

pune vkanjbe i hinjbe.

Zanimite usta, ka rigate laži!

Po trgi i cesta plešu sada vrazi,

stvaraju, širu vonjbu i buku,

na tambura trzaju strunu,

a ja postajem gluh ino nim.

Vjernost, poštenost prodana j‘ za groš.

Lopovi, tati žepe si punu,

šiškaju glupim bedavim ovcam

umazanu kuštravu vunu.

A ja ostajem gluh ino nim.

Grlo mi je umuklo,

srce tuca mi tupo.

Oko mene stranci, tudjinci,

moj jezik im je već tudji.

Putnik sam umoran, trudan,

ubog i gluh i nim.

Kalendar Gradišće 1981, 36.

https://ivansic.wordpress.com/2016/09/18/augustin-blazovic-gluh-i-nim/

Augustin Blazović – Mrtva priroda

Augustin Blazović

Mrtva priroda

Najprije jesu pocrkale muhe,

mušice, pčele, metulji i ose.

Onda su zginuli pauki, komari,

obodi, puzići, sve male stvari.

Plahe ptice već nigdje nisu našle

hrane za se, za svoje gladne male.

Zato jesu i one poginule,

ili se selile u druge kraje.

Otrovana zemlja, voda i zrak

guši ljudem, pticam, živinam dah.

Vrijeda će sve biti tiho,

vrijeda će sve biti nimo.

Sve će zaspat u smrt…

Komu hte račun dati,

ki su zemlju i zrak otrovati?

More li ostati takova zloća,

takova krivnja i škoda

bez kazne (kaštige), bez suca?

Gdo će dat plaću za otrov i smrt?

Kalendar Gradišće 1981, 36.

https://ivansic.wordpress.com/2016/08/15/augustin-blazovic-mrtva-priroda/

Augustin Blazović – Judini novci

Augustin Blazović

Judini novci

Taču se novci,

Judini novci…

Pitaš me:

Komu u žep?

Još i pop tvrdi:

Pinez ne smrdi,

lesici

ne gled pod rep!

Daju ga ljudi,

lukavi, hudi.

Ti lakom

bakšiš bereš.

Da te ne stveže

dug obaveze,

lažljivo

glupo tvrdiš.

Varaš se ludo,

zjalavo truplo.

Čekaj nek!

Tuć će te bič!

Danas prijatelj

i darovatelj.

Zutra ti

fućka na ples.

Ako pak nećeš

tako da plešeš,

kako ti fućka,

joj će ti bit,

joj će ti bit!

Beč, 15. 10. 1978.

Kalendar Gradišće 1981, 58.

Augustin Blazović – Protuliće, cesta i smrt

Augustin Blazović

Protuliće, cesta i smrt

Plehena lavina se rulja po cesti

i krisi u svi izmišljeni veseli boja.

Ponos, radost i gizdost vozačev,

srebrno, zlatno tele pleheno,

komu se klanja vas svit.

Sunce se lukavo veselo smije,

njegovi traki obisno poskakuju

ter se srićno oholo ogleduju

u svitlom staklu oblokov,

u šarenom plehu vozil.

Motori tiho lagano zuju,

ili srdito, nemirno ruju,

po ravni široki cesta letu,

ili se nestrpljivo i grčevito deru

po zaokreti vijugavih cestov med brigi.

Male i velike kise od pleha,

sada još nakit, ponos i gizdost,

predmeti lude ljubavi jalne…

Onda mrtvačke škrinje,

razbijeni pleh, načet od odurne hrdje.

Tankim curkom teče

po surom asfaltu prolivena krv.

Mrak se večernji spušća…

Negdo se plače

i suzami zmače

u obliku noćne rose

na rubu ceste zagaženu travu.

Uz cestu grdu milinu mladoga polja

mrtva trupla, razbita vozila.

Na nje se spušća lakomna hrdja i mrak.

Negdo se nečujno plače,

dok po črnom asfaltu noćne ceste

tihim, žalosnim curkom teče

mladog života prolivena krv.

I nigdo ne briše

gorkih suz tuge zdvojnosti…

Polja, šume, livade su proljetni vrt.

Usred mladoga žitka

sad vlada, kraljuje

nagla i nenadijana smrt.

Onda mutna magla

črnim plašćem pomilovanja

zakrije cestu i pleh i smrt.

Kalendar Gradišće 1981, 61.

Augustin Blazović – Zreli klas

Augustin Blazović

Zreli klas

(K 60. rodjendanu)

Stojim usred Božjega lapta

diboko prignutom glavom

i čekam na kosu ili na srp.

Još u prošloj jeseni

palo je zrno očevo

u krilo matere zemlje.

U zemlji je klilo i klilo

i zeleno batvo rodilo

za novi život.

Slaba zelena sitva

biše u zimi snigom zakrita.

Ali na protuliće

sunce, rosa i kiša

sitvu dalje razvija

i ona se dražesno ziblje

uz žive aprilske vjetriće.

Zeleno batvo raste i jača,

iz slaboga batva postaje slama,

nježna, kao dan laka,

vindar kao čelični štap

nosi sve teži i teži klas.

U klasu zrejaju zrnca…

Dojti hte žnjači kosom i srpom,

pobrati klase u rukovete

i rukovete u debele snope.

Muške ruke ili veliki stroji

mlatit hte zrnje od zore do noći

i ono se vozi u vrića u mlin.

U mlinu se zrnca po grotu taču,

teški je kameni melji taru,

nastaje bijela muka, mekine i šrot.

Iz muke nastat će tijesto i kruh,

da siti ljude i tiši glad.

Ili će postati bijela oštija

i Tijelo Božje, da kripi duh

i spas cijelog človika.

A kakov klas ili kakovo zrno sam ja?

Jesam li zreo već za kosu i srp?

Hoću li dojti u mlin

ili ću pasti u zemlju?

Neka me trudi i muke mliju i taru,

da budem Bogu oštija

ili človiku gladnomu kruh.

A ako jesam odredjen za sime,

past ću rado u zemlju domaću,

da tako pripravljam žitku novomu put.

Kalendar Gradišće 1981, 65.

Anton Leopold – Gradišćanska Pusta

Anton Leopold

Gradišćanska Pusta

Zeleni se ravna Pusta,

Kroz bezbrojna pjeva usta:

Kroz slavuje i škrljunce,

Kroz vjetriće i kroz sunce,

Kroz ciganske žarke gusle

I kroz bijele magle zgusle.

Zgora nebo i plavilo,

Zdola svitlo zelenilo.

Cvrčki cvrču kot guslači,

S mlake žablji sabor jači.

Vjetrić češe drvorede.

Na Pusti se pasu črijede.

Konji veselo rizgeću,

Ljudi ždribići vriskeću.

Šare krave travu kvasu,

Zvonci klepću, kretnju glasu;

A pastir jednakim slogom

Puca bičem, trubi rogom.

Diboki su zdenci stari,

Dižu djerme ti stražari,

Plašu bijele oblačiće,

Ugašuju žaje sviće.

Katkad škripnu, vrisk urodu,

Dignu žajnoj čredi vodu.

Daleko uz neku mlaku

Vjetarni se mlin u zraku

Blista, kot na grobu kamen.

Zamro je na njem jur plamen;

Sad je kot leptir umamljen,

Svaki kreljut na pol zlamljen.

Pokraj puta stara kuća,

(Slika davnoga čeznuća);

Krov rogozni, šator suri,

Bičevan u mnogoj buri,

Diže se prik sirotinje,

Skriva jauk pod tamne sinje.

Eno kola drndajuća! – –

K domu pelja čežnja vruća.

Na ti koli roj Cigana,

Žarka krv napaprikana.

Ruke riblju, gusle plaču.

„Mulatšage“ Pustom taču.

Illmitz – Beč, 1962.

Kalendar Gradišće 1981, 81.

https://ivansic.wordpress.com/2019/02/09/anton-leopold-gradiscanska-pusta/

Anton Leopold – Gat na starom Repcu

Anton Leopold

Gat na starom Repcu

Onde gde je prije tekla

Bistra voda po koritu,

Vodenim je plačem rekla

Kot u tugi nešto svitu:

   Da se sve preminja,

   Stekne ispod sinja!

Onde gde je potok jecao

I grmila voda s gati,

Zrak od mokrih iskric tresao,

S pin se frkao tračak zlati –

   Sada puca gluho

   Korito mu suho.

Stara gat pod uskom brvom

Bila je kot zvirka živa;

Sad je skelet predan črvom,

Kot strašilo, mrsko ziva.

   Rastu kače žive:

   Paraj, trn, koprive.

Staro drivo, bršovina,

Grede suhe nisu tvrdje,

Zapori su pukotina,

Jake motike šune hrdje.

   Kola i ručice.

   Pucaju kot žice.

Vode nima, još ni blata,

A hrbudje znak zatvara.

Zamrla su ribic jata,

Još i pijeska sloj zagara.

   Sad se neka zrakne,

   Ki narav dotakne!

Star mlinar tužno gleda –

Za očima prošlost rodna!

Mlin je nima zgrada blijeda,

Potok žlip je novomodna,

   Vrime leti, mine – –

   Stari Rebac gine.

Kalendar Gradišće 1981, 98.

Anton Leopold – Kuća kod potoka

Anton Leopold

Kuća kod potoka

Kad je pal na zemlju črni mrak

Vesel sam se ganul ja junak,

Otpravil se doli uz potok,

Miloj roži tucat pod oblok.

Šumi voda, tečeći kroz noć,

Drma me u tijelu tajna moć,

Igra moja mladenačka krv,

Kot oganj, kad troši kupčac drv.

Brojim korak… još nek jedan skok,

Onda stanem, tuknem na oblok,

Kucam… dvakrat, trikrat tropim ja – –

Ali nigdor odziva ne dâ.

Nij od znutra odgovora čut…

Odziv razočaran, ljut i krut.

Gde je ona, je li teško spi?

Ili znamda drugoga dvori?

Zbogom, mila, željim laku noć!

Neka te ne dvori zala moć!

Neka te ne kvari črni mrak

I ne vara folišni junak!

Frakanava, 1957.

(napišeno uz potok Rebac)

Kalendar Gradišće 1981, 128.

Tedi Prior – Moje selo

Tedi Prior

Moje selo

Loze, briški i dolina…

Draga si nam, o krajina,

ka si selu mjesto dala,

kade j’ moja zipka stala.

Marljivi ljudi ovde radu,

oru, siju, stane gradu.

Skupa živu kotno brati

Nimci, Ugri i Hrvati.

Bože, čuvaj naše selo,

naše ljude, naše djelo,

da va miru i va srići

napred ide va zavići.

Bivaju i va tudjini

naše kćere, naši sini:

Kad se vratu, te poišću

Cindrof, selo va Gradišću.

Kalendar Gradišće 1981, 138.

Anton Leopold – Grad Livka

Anton Leopold

Grad Livka

Teška spivka.

Sjaj i hlad.

Zdola krasna Livka,

Zgora stari sijedi grad.

Buji gora,

Cviće cvijet.

Puca stara kora

Pod težinom davnih ljet.

Drevni turam,

Vitez mrk,

Stao je protiv buram

Čvršće nego borov brk.

Stenju zidi,

Rova črv,

Priča na tlu vidi

Davne borbe znak i krv.

Zid protkana,

Gotski svod,

Viteška dvorana.

Tajanstvenih duhov hod.

Kroz rešetke

Blisk i trak.

Evo zagonetke:

V zdjeli voda – Kakov znak?

Povijest – kamen,

Panj i pult,

Žrtvenik i plamen –

Bogzna kakov bog i kult?

Plam ludila,

Divlja zvir,

Žena krv je pila

Divojačku kot vampir.

Rug i psovka,

Smrt i črv,

Zdiše jadikovka.

V zemlji bruji stara krv…

Sad propada

Divni grad,

Krše se i pada

U prošlosti silne hlad.

Šapće kiće:

Pol mrtvac!

Gust bršljan mu spliće

Oko trupla škur vijenac.

Livka, 1967.

Kalendar Gradišće 1981, 143.

https://ivansic.wordpress.com/2019/02/12/anton-leopold-grad-livka/