Anton Leopold
Jačke od hrvatskih sel
(U stilu jačak iz knjige Frana Kurelca, str. 244)
Va ta naša lipa sela,
Hoću malo kuknut,
Svagde jedna buča zrela,
A po njoj ću puknut.
Svakom selu spjevat jačku,
Sliku, šalu svakojačku.
Rodno selo Frakanava,
Tvrd orih pred hižom,
Vino Noha, pamet zdrava,
Pjesmic paradižom,
„Tukavci“ je zovu ljudi,
Kad su tukli kotno ludi.
Dojdeš cestom na Pervane,
Lipo malo selo,
Svagde kriču „černe“ vrane,
Spustu grah na čelo.
Crikvica na brišku klenka,
Diže silni lor ciglenka.
Mučindrof je na brižiću,
Ljudi pletu švenge,
Kaštel je kot div u kiću,
Grofi broju djenge.
Lipo jaču kukovači,
Polenta se ljudem rači.
Dolnja Pulja, Bartol Sveti,
Se na suncu žari.
Na Rimljanskoj cesti smeti,
Kad smrz gospodari.
Kopuvar je leglo blata,
A va Pinga nima zlata.
Longitolj na Rinskoj cesti,
Mali kutljac naški.
Počeli su gajbe plesti
Cigani va draški.
Kot črvi su Longitoljci,
Ki riću jur va povoljci.
U Velikom Borištofu
Stara oštarija,
Vozači te laktom štrofu:
„S puta kraj, kamilja!“
Lor od mlina pun poklikov:
„Varoš Veliki Borištof!“
Šuševo je krasno gnjazdo,
Malo suše pozna.
Kad je vrime godinasto,
Nije doba grozna.
U Šuševo štale suhe,
Velu, onde živu buhe.
Va tom Malom Borištofi
Ima mnogo blato.
Na Anine kiritofi,
Vino je poznato.
Stara Gora vino rodi,
Još i jež na rastok hodi.
U Mjenovu stari zdenci,
Ljudi flaču brendu,
Lipe ženke i mladenci,
Torbe u Sotbendu.
U svit išli torbičari,
Domom došli pak s dolari.
Za lozicom gizdav Filež,
Mnoge lipe ljese,
Željezo kot stari ribež,
Vjetar slive trese.
Gizdavi na svoga grofa,
Dobri gosti kiritofa.
Gerištofi Zelenjaki
Doma su u vodi,
Krekeću u mutnoj mlaki,
Kad se misec rodi.
Lipo mjesto sestar, bratov,
I cimitor mrtvih autov.
Kalištrofi blizu Lanžer,
Tupa ruševina,
Pauli-Brig kot stari pancer,
Ugašena pina.
Ovde vulkan nekad biše,
Od pepela sipao kiše.
Bajngrob – kot da je to graba,
Žarka graba vinska,
A va grabi miš i žaba,
Braća domovinska.
Selo sliši med Štajere,
Ugroženo jur prik mjere.
Kod Željezna su Poljanci,
Trajštof polag curka,
Staro vino, novi tanci,
Suze plače Vulka.
Eroplani ovde letu,
Plašu bijelih gusak četu.
Vulkaprodrštof uz Vulku,
Crikva kot s pod krova,
Krasno Trojstvo u zakutku,
Hiža farnikova.
Pri štaciji pušu žive
Parene lokomotive.
Uzlop selo starih mlinov,
Turam kot s čelika,
Lipih kćer i dobrih sinov.
Suha jur Šešika.
Puni vina su Uzlopci,
Čvrsti, jaki kot konopci.
Na zapadu Vorištanci
Pod Sunčenim Brigom,
Lajte Gore strmni klanci,
Grada kup pod snigom,
Vorištanke su djelale,
U Najfeltu jutu tkale.
Štikapronski Štinkenbrunci,
Selo prekrstili,
Smrdili im stari junci,
Vodom se škropili.
Nekad bišu ugljenkopi –
U jezeru se to topi!
Celindof je u dolini,
Crikva na brižiću,
Lipe hiže u bjelini,
Stari pilj u kiću.
Cilingtalsko ime dično,
Ciling – gluši nekrivično.
U Cindrofu je fabrika,
Kuhao se je cukor.
Danas ovde druga slika,
Sve požerao ćukor.
Zdaleka je crikvu vidit
Kot na nekom tronu sidit.
Cogrštofi niska crikva,
Neki krasni pilji.
Gora je kot stara tikva,
Davni trs na žilji.
Udrili im žig na čelo:
Najstarije vinsko selo!
Klimpuhi su briški, loze,
U Ugarsku ljesa.
Roji autov puni groze,
Da se stanje stresa.
Stara knjiga povjest piše
I hrvatskom jačkom diše.
Rasporak je jur rasporen
U nimško-hrvatsko.
Od kaštela tiho dvoren
Kroz kamenje bratsko.
U selu križ tolidbeni,
Znak pokore zabodjeni.
Pajngrt, to je vrt stabalja,
Dignuo se uz kloštar.
Božje sunce ne zahaja,
Bar je vihor oštar!
Oko kloštra molu ljudi,
Dost ki v krčmu pak zabludi.
Otava je druga trava,
To je nimčarenje!
Sad se malo diže glava –
Lipo sanjarenje!
Novi načelnik se bori,
Da hrvatski gdo govori.
Nisam zabio selo zadnje,
Na brižiću Cikleš,
Hrvatstvo jur nešto skradnje,
Kad rič našu išćeš!
Cikleš samo lipo ime,
A sve drugo prazno sime!
Željezno je varoš glavni
Našega Gradišća,
Žuti kaštel, centar slavni,
Svitli tron zemljišća,
U Željeznu je Hrvatov,
Mnogo naših sestar, bratov.
Na sjeveru zmožni Pandrof,
Turam tup i debeo.
Dobrih ljudi kot i klandrof
Ima, narod veseo.
Pandrof Hatsko trgovišće,
Ravno „Pandrofsko pasišće“.
Novo Selo, ipak staro,
Crikva usred groblja,
Od starine lice šaro,
Hiža kip razdroblja.
Nošnje lipe, ukrašene,
Vrli muži, snažne žene.
Bijelo Selo, bijelo ime,
Turam bijela kruna.
Hrvatsko je davno sime,
Danas tanka struna.
Dugo polje, ravni Hati,
Bezbroj rož i klasi zlati.
Raušer – Bože, jur u raušu,
Kad nisu Hrvati?
Prodali su Židu Maušu
Ča im dala mati!
Vjetar puše, kiće skače,
A lug Svete Ane plače.
Na Gradišća turmu Gijeca,
Ravno polje, trava.
Hrvatstvo još tiho jeca.
Blizu Bratislava.
Gijeca, zelen vrt marelic,
Roji ptic i bezbroj pčelic.
U Austriji Dolnjoj jesu
Dvoja sela bila,
Zatvorili ovu ljesu,
Naša rič zgubila.
O Hrvati, mirno spite,
Po hrvatski sanjat smite!
U Ugarskoj takaj ima
Vijenac sel hrvatskih,
Ovde budno, onde klima,
Sredinskih i Hatskih.
U Slovačkoj mjesta neka
Blizu gde je Dunaj rijeka.
Beč je danas pun Hrvatov,
Mnogi čvrsti duhom,
Došlo mnogo sestar, bratov,
Trbuhom za kruhom!
Aktivna su naša društva,
A različna su iskustva.
Kad je birao Fran Kurelac
Jačke v naši seli,
Mnogo spisao ta žetelac
Na svoj papir bijeli.
Mnoga sela je opjevao,
Ja sam za njim pero klepao.
Frakanava, 23.-24. januara 1993.
Anton Leopold, Sunce domovine, hkdc, Željezno, 1996, 18-21.
povijest, Stara gora
slika…
Fran Kurelac (1811. – 1874.), sin hrvatskoga juga, dva pute, 1846. i 1848. ljeta proputovao je naše kraje i pobrao po naši seli „Jačke ili narodne pesme…“ ta bogati i neprocjenljivi kinč Gradišćanskih Hrvatov.
Jačke ili narodne pjesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šopronskoj, Mošonskoj i Željeznoj na Ugrih, Zagreb, 1871.
https://reader.digitale-sammlungen.de/de/fs1/object/display/bsb11016859_00005.html
https://hr.wikipedia.org/wiki/Fran_Kurelac
Google books:
https://books.google.de/books?id=YqXYAAAAMAAJ
Filed under: Anton Leopold_1996, ghrv književnost | Leave a comment »
Ivanov blog - Ljubav je pjesma 