Anton Leopold – Moda

Anton Leopold

Moda

 

Moda se razvija i preminja,

Kot se minja misec, dobe ljeta.

Moda zna bit još i golotinja,

Dah tkanine kot od nježnog cvijeta.

 

Lipi spol je biće nježno, slatko.

Moda crta tijelo, izraz daje.

Ča do koljen, dražesno i kratko,

Kljat divojki najlipše pristaje!

 

V lipom kljatu, suknji i kostimu,

Noge v štrimfa pogled na se primu,

Daju mnogo čara i ljupkosti.

 

Ali hlače kroja dužičkoga

U stvarnosti nešto su muškoga,

Ženi zamu izraz ženstvenosti!

 

Kalendar Gradišće 1978, 122.

Anton Leopold – Na morju

Anton Leopold

Na morju

 

Kot nemirno podzemaljsko biće

Voda se u svojoj stelji ziblje,

Val do vala nježno se pripliće,

Cijelo morje se u taktu giblje.

 

Plaža, puna pijeska i kamenja,

Blista se kot šari trak na suncu

Sad je ljeto, kažu se zlamenja,

Sunce voli bit na svom vrhuncu.

 

Suncobrani šari su izrasli

Kot prečudne glive po svoj plaži;

I pod svakim su se gosti našli:

 

Ljudi, kim su sad od svega draži

Dani sunca i u morju voda,

Urlap ispod slobodnoga svoda.

 

Kalendar Gradišće 1978, 200.

urlap, odmor

Anton Leopold – Šmugljari

Anton Leopold

Šmugljari

 

Škura noć je, širom sve miruje,

Nek potoka šumenje se čuje,

Prik vode je drivena brvica,

K selu pelja samotna stazica.

 

Granica je u ‘voj pokrajini,

Sidi stražar financ u škurini

Na šupljivom panju, ter drimucka,

Uz njega je naslonjena puška.

 

Dojde mimo četa od šmugljarov,

Vrlo napokanih krijumčarov;

Prik granice primu dogovanje,

„Črno“ ćedu čuda dostat za nje.

 

Kraj financa hukne četa mimo,

Ki na panju čučeć spava nimo;

Uz njega je pukša naslonjena,

Čuva njega ta „zaručnja“ vjerna.

 

U Frakanavi, 1946.

Kalendar Gradišće 1978, 201.

Anton Leopold – Veliki zvonar

Anton Leopold

Veliki zvonar

Visoko na galeriji

sidi Veliki zvonar,

Naših Alpov u Austriji

Zmožni vrh i gospodar.

Onde su se skupa stali

Oblaki i sunčev sjaj;

Blagoslovne ruke dali

Svemir vječni – plavi raj.

Div planinski se podiže,

Veličanstven i gizdav,

Vjetrov meč u kamen riže,

Drma ga kot slapi splav.

Kamen stenji, život diše,

Njega grli snig i led.

Kamenopis vijeke piše,

Svako ljeto novi red.

Blaženo je u tišini,

Obruč steže splet skalin.

A kad pukne u bjelini,

Sve prestraši grom lavin.

Naokolo od Zvonara

Bijelo skače brk uz brk,

Klance ceste trak raspara.

A brig žunda, tup i mrk.

I prekrasno se razljiva

Lipot čar uz trnje zlo.

Široko u sjaju pliva

Domovine sveto tlo.

Kalendar Gradišće 1978, 207.

Veliki zvonar = Großglockner

Anton Leopold – Jesenski sajam

Anton Leopold

Jesenski sajam

 

Bijeli šatori i slatki licajtari,

Sve se našlo skupa na maglenoj placi,

Čriplje i plehardje rastrli lončari;

Po tlu lonci, zdjele – zveket va kutljaci.

 

Cipelari zimske izvišali čizme,

Škrljakari kožne kape i klobuke,

Tekstilari jupe zimske (do korizme),

Pratež teplu, rukavice još za ruke.

 

Ovde visu halje, zimski štofski kljati,

Kombineši s čipkom, pelc-plundre ženske,

Štrimfe, pulovari, rupci – čar rožnati,

Sve novotarije iz mode jesenske.

 

Vlada jesen hladna, sajmu sliku daje.

Sve se diže, miša, giblje u šarini.

Ljudi daju novce. Drivlje lišće šalje.

 

Sad pred pragom zime dobro se trguje;

Novci zvonu, papir šušti: gšeft povoljan!

Paketi se nosu, mnogi se raduje…

Nek ki djenkov nima, ta nij zadovoljan!

 

Kalendar Gradišće 1978, 208.

Anton Leopold – Uzlopska mlaka Šešika

Anton Leopold

Uzlopska mlaka Šešika

 

Nakraj sela se proteže niska dnika,

Onde plitva mlaka, imenom Šešika.

Bijele guske su nje gospodari,

A u noći žabe veseli guslari.

 

Prije se je ona zvala samo Mlaka.

A od nje postanka nije bilo znaka.

Ali onda kašnje u novije vrime

Jedna šalna zgoda dala je njoj ime…

 

Sveta Margareta, jedno nimško selo

Na susjedstvu prik je svoje mjesto zelo.

Tržac Jože Šešić, mlad Margarečanac,

Rado dojde Uzlop v krčmu i na tanac.

 

Šešić, tržac zvijan, znao je svoje čepe:

Druge dobro gulit, punit svoje žepe!

Kupovao je krave, telce, svinje, guske;

Prodavao je dalje, imao prste fuske.

 

Šešić biše Nimac, hrvatsko mu ime,

Htio je dojt u Uzlop mnogo vrime,

Vidile se njemu mlade Hrvatice,

Ljubio je i vince s uzlopske gorice.

 

Dojde jednoč Šešić u krčmicu Šrufa,

S jednim prijateljem nutar se poufa.

Natržio je dobro isti dan u selu.

Dobro se sad ćuti, ugodit će tijelu.

 

Bilo je i ljudi, ki ne volu Jožu.

Velu, da im Šešić uderao jur kožu…

Ovakove dvime Šešić u krčmi najde.

I kad sam nij, neće da ih on obajde.

 

Rako dojde, da – kad ovi neka stakla sfrknu –

Jedni se prik drugih štentanjem potrknu.

Dojde svadja – zaman krčmar pomiruje, –

Vrijed se zgrabu, tuču – vikanje se čuje.

 

Šešić pak tovaruš dobili su bitku,

Bišu jači, k tomu skušeni u žitku.

Tvrde su im šake, podnosljive kosti.

Zato nije dobro va nje se zabosti!

 

Oni još ostanu – dok domaći zginu,

Da pozabu drapu, kuplju se u vinu.

Stoprv u noć kasno k domu se uputu,

Med vinogradi hte pojt po poljnom putu.

 

Misec blijedi sviti. Sparno je va zraku.

Oni se šebeću uz srebrnu mlaku.

Sve je tiho; samo ka-ta žaba kunka,

Pak s nekoga dvora čut je lajat kucka.

 

Tada se za jednom vrbom nešto gane,

Izbodu se sinji kod dvi črne vrane.

To su oni s krčme, dečki isklepani,

Hoćedu se fantit, sad su pojačani.

 

Oni velje zgrabu Šešića za ramen,

Ter zamahnu s tijelom kot da je to kamen,

Pak u vodu hitu našega junaka,

Prasne, plumsne, da se strese cijela mlaka.

 

Dokle jedan pliva, riće i kopiće

Plazni van iz mlake uz vrbove kiće –

Biži drugi do potoka, do zakutka;

Kad ga zlovu, primi njega bistra Vulka.

 

Joži pak drug Štejfl dojdu domom mokri.

Otepli ih žgano i likeri dobri.

Suši se mokrina, kaljuž će se oprat;

Ali ta sramota, to će na nji ostat!

 

Oni mislu to prijavit kot pandurov,

Da se oštucaju nokti tih mačkurov!

Ali onda će se sve to razrešetat,

Znamda je mudrije: kašu tu požerat!

 

Zgodica vodena nij se zatopila,

Nego se po cijelim selu raširila.

Smijali se ljudi, tresli se trbuhi.

Riči skuju: To su bili noćni duhi!…

 

Stara mlaka gine ter se posušuje.

Katkad onde šušnji, kot da negdo psuje.

Velu: „To je Šešić!… Mokra njemu dika!“ –

I od onda mlaku zovu svi: Šešika!

 

Iz Kalendara 1974. po Štefanu Jagšiću prepjevao Anton Leopold.

 

Kalendar Gradišće 1978, 61–62.

 

U Uzlopu su u augustu 2021. postavili dvojezične ulične tablice (njih 40): Zdolinsko, Šaš, Prkanj, Zavrti, Šešika – to su stari seoski nazivi; Brezovi put, Sunčeno naselje, Zdolinsko – pri gradnji cestov su se jur prije postavile tablice s dvojezičnimi nazivi.

Bahnstraße/Željeznička cesta, Hauptstraße/Glavna cesta, Weinbergstraße/Vinogradska cesta, Klostergasse/Prkanj (prkanj=tvrdjava), Untere Lerchengasse/Dolnji zavrti…

HN 33/2021, 8 (Dijana Jurković, Dvojezične ulične tablice za Uzlop)

ORF Gradišće:

https://volksgruppen.orf.at/hrvati/stories/3091360/

Anton Leopold – Gradišćanska Pusta

Anton Leopold

Gradišćanska Pusta

Zeleni se ravna Pusta,

Kroz bezbrojna pjeva usta:

Kroz slavuje i škrljunce,

Kroz vjetriće i kroz sunce,

Kroz ciganske žarke gusle

I kroz bijele magle zgusle.

Zgora nebo i plavilo,

Zdola svitlo zelenilo.

Cvrčki cvrču kot guslači,

S mlake žablji sabor jači.

Vjetrić češe drvorede.

Na Pusti se pasu črijede.

Konji veselo rizgeću,

Ljudi ždribići vriskeću.

Šare krave travu kvasu,

Zvonci klepću, kretnju glasu;

A pastir jednakim slogom

Puca bičem, trubi rogom.

Diboki su zdenci stari,

Dižu djerme ti stražari,

Plašu bijele oblačiće,

Ugašuju žaje sviće.

Katkad škripnu, vrisk urodu,

Dignu žajnoj čredi vodu.

Daleko uz neku mlaku

Vjetarni se mlin u zraku

Blista, kot na grobu kamen.

Zamro je na njem jur plamen;

Sad je kot leptir umamljen,

Svaki kreljut na pol zlamljen.

Pokraj puta stara kuća,

(Slika davnoga čeznuća);

Krov rogozni, šator suri,

Bičevan u mnogoj buri,

Diže se prik sirotinje,

Skriva jauk pod tamne sinje.

Eno kola drndajuća! – –

K domu pelja čežnja vruća.

Na ti koli roj Cigana,

Žarka krv napaprikana.

Ruke riblju, gusle plaču.

„Mulatšage“ Pustom taču.

Illmitz – Beč, 1962.

Kalendar Gradišće 1981, 81.

https://ivansic.wordpress.com/2019/02/09/anton-leopold-gradiscanska-pusta/

Anton Leopold – Gat na starom Repcu

Anton Leopold

Gat na starom Repcu

Onde gde je prije tekla

Bistra voda po koritu,

Vodenim je plačem rekla

Kot u tugi nešto svitu:

   Da se sve preminja,

   Stekne ispod sinja!

Onde gde je potok jecao

I grmila voda s gati,

Zrak od mokrih iskric tresao,

S pin se frkao tračak zlati –

   Sada puca gluho

   Korito mu suho.

Stara gat pod uskom brvom

Bila je kot zvirka živa;

Sad je skelet predan črvom,

Kot strašilo, mrsko ziva.

   Rastu kače žive:

   Paraj, trn, koprive.

Staro drivo, bršovina,

Grede suhe nisu tvrdje,

Zapori su pukotina,

Jake motike šune hrdje.

   Kola i ručice.

   Pucaju kot žice.

Vode nima, još ni blata,

A hrbudje znak zatvara.

Zamrla su ribic jata,

Još i pijeska sloj zagara.

   Sad se neka zrakne,

   Ki narav dotakne!

Star mlinar tužno gleda –

Za očima prošlost rodna!

Mlin je nima zgrada blijeda,

Potok žlip je novomodna,

   Vrime leti, mine – –

   Stari Rebac gine.

Kalendar Gradišće 1981, 98.

Anton Leopold – Kuća kod potoka

Anton Leopold

Kuća kod potoka

Kad je pal na zemlju črni mrak

Vesel sam se ganul ja junak,

Otpravil se doli uz potok,

Miloj roži tucat pod oblok.

Šumi voda, tečeći kroz noć,

Drma me u tijelu tajna moć,

Igra moja mladenačka krv,

Kot oganj, kad troši kupčac drv.

Brojim korak… još nek jedan skok,

Onda stanem, tuknem na oblok,

Kucam… dvakrat, trikrat tropim ja – –

Ali nigdor odziva ne dâ.

Nij od znutra odgovora čut…

Odziv razočaran, ljut i krut.

Gde je ona, je li teško spi?

Ili znamda drugoga dvori?

Zbogom, mila, željim laku noć!

Neka te ne dvori zala moć!

Neka te ne kvari črni mrak

I ne vara folišni junak!

Frakanava, 1957.

(napišeno uz potok Rebac)

Kalendar Gradišće 1981, 128.

Anton Leopold – Grad Livka

Anton Leopold

Grad Livka

Teška spivka.

Sjaj i hlad.

Zdola krasna Livka,

Zgora stari sijedi grad.

Buji gora,

Cviće cvijet.

Puca stara kora

Pod težinom davnih ljet.

Drevni turam,

Vitez mrk,

Stao je protiv buram

Čvršće nego borov brk.

Stenju zidi,

Rova črv,

Priča na tlu vidi

Davne borbe znak i krv.

Zid protkana,

Gotski svod,

Viteška dvorana.

Tajanstvenih duhov hod.

Kroz rešetke

Blisk i trak.

Evo zagonetke:

V zdjeli voda – Kakov znak?

Povijest – kamen,

Panj i pult,

Žrtvenik i plamen –

Bogzna kakov bog i kult?

Plam ludila,

Divlja zvir,

Žena krv je pila

Divojačku kot vampir.

Rug i psovka,

Smrt i črv,

Zdiše jadikovka.

V zemlji bruji stara krv…

Sad propada

Divni grad,

Krše se i pada

U prošlosti silne hlad.

Šapće kiće:

Pol mrtvac!

Gust bršljan mu spliće

Oko trupla škur vijenac.

Livka, 1967.

Kalendar Gradišće 1981, 143.

https://ivansic.wordpress.com/2019/02/12/anton-leopold-grad-livka/