ZA MIR
Zadobene zemlja življenje na protuliće,
kad se napunidu s lipim cvećem kiće.
Kad znikne klica vsakidanjega kruha,
sinokoše, doline proliva lipa duha.
Utoki, brzaki, zviranjki i livade,
koruna maja, narava prez smrade.
Nezbrojni roj pticov veselo zjačkiva,
zvezdic množina odzgor nam posija.
Zlata rosa jutro i sunašce prosvane,
plavo morje iz šumenjem postane.
Žitak mali, slabi – o ti mira doba,
ka ne poznaš i ne nosiš nigdir roba.
Visoko va zraku, slavuj si zjačkiva,
pčele i mrehunci, i ran žitak zdiha.
Poljodjelac ore, goni jarke, krave,
veselo si fućka i kosi škure trave.
Mašine v fabrika pelja delači roj,
mirno se raduju množina veliki broj.
Vse skupa vo daje – človičanski žitak,
prez brige radovat, mir je vsim dobitak.
Jednoglasno slavit mirovno je cilj,
v beloga goluba stavit mira pilj.
Vračitelj narodov je vsagdir mir,
koga ne moremo mi najti vsagdir.
Dojt će razumnost kad dojti more,
protuliće mira će značit boja kore.
Mate Šinković, Na našoj Gori, Šopron 1998, 22.
Filed under: ghrv književnost, Mate Šinković_Na našoj Gori | Leave a comment »