Dragutin M. Domjanić – Gradišćanska uspavanka

Dragutin M. Domjanić

Gradišćanska uspavanka

Na nebu žarke su svenule ruže

Srebrne zvijezde polako se pale.

Znaš, i sirote sad Bog može čuti,

Sklopi na molitvu ruke te male,

– Sanje su došle i čut ih ni,

Spi, moja duša, spi! –

Sjever je vani u gospodskoj šumi

Puno je drva, al‘ za nas ga nije,

Ne boj se, ne će mi do tebe zima,

Tebe će majčino srce da grije.

– Žmiriju zvezde i drimlješ ti,

Spi, moj jedini, spi! –

Nema ti oca, da od zla te brani,

On je u tudjem svijetu na radu

Tamo će kruha zaslužit za te,

Ovdje ni živjet ni umrijet ne dadu.

– Vsagdir je dobro, al‘ doma ni,

Spi, moj siročak, spi! –

I ti ćeš odrast i poći za radom,

Tamo daleko za brda ta plava,

Teško se živi, al‘ barem ćeš vidjet

Zemlje, gdje ima i kruha i prava,

– Spi, dok za brige još ne znaš ti,

Spi, moja duša, spi! –

Nikola Benčić, Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, ZIGH, Trajštof, 2010, 364.

Hrvatske novine (1926/40, 2) su bez komentara objelodanile čeznutljivu pjesmu Gradišćanska uspavanka velikoga zavičajnog hrvatskog pjesnika Dragutina M. Domjanića (1875. – 1933.).

TEMA: GRADIŠĆE i KNJIŽEVNE VEZE S HRVATSKOM