Romana Schweiger Domnanović – Marona

Romana Schweiger Domnanović: Marona (Za moju starumat)

KT_pjesma na kraju_21. januara 2019.

Viktorija P.:

Romana Schweiger Domnanović je stručnjakinja za tekstilni dizajn, a uzato se bavi slikanjem i pisanjem. U pjesmi Marona je Gerištofka predjelala spominak na svoju starumajku.

Romana Schweiger Domnanović

Marona

(Za moju starumat)

Moja mila staramat

Hajde nasmij se za mene

Čekala sam misece dugo da te opet vidim

U dalekoj zemlji bojala sam se za tebe

Čula sam te na telefonu kako se lipo smiješ

Tvoj posmih mi rasveseli srce

Sad kad sam ponajzad, te već nij

Idem kroz pusti stan

Tvoj duh, tvoj miris

Sve je kot i uvijek

To si ti

Vidim te sidit na klupi

Povidaš bez smisla

Tako je uvijek bilo najlipše

Samo smijat s tobom

U ljetu kad sam prošla

Tako se spominjam na tebe

Nedostaješ mi

Strašno

Vrime biži

Vrijeda ću opet projt

A tebe već nij

Da mi se nasmiješ

Moja mila staramat

transkribirao IR

glazba emisije:

Tamara Obrovac: Ulika

Gibonni: Kad mi nebo bude dom

https://www.youtube.com/watch?v=nE4XBWYs65g

Tedi Spalato: Madona

https://www.youtube.com/watch?v=UzLwwvC6biM

FTM trio: Ejlipeli (Lipe li su Karlovkinje)

Oliver: Prije svitanja

https://www.youtube.com/watch?v=1mrGuAVondE

Anton Leopold – Carica na balkonu (Soraja)

Anton Leopold

Carica na balkonu

(Soraja)

Na balkonu bijelom

Marmorne palače,

Neka žena sjajna

Tajnu tugu plače.

Kapnu teške suze

Na bezdušni kamen,

Brzo ih požrka

Južnog sunca plamen.

I prosijeva sunce,

Rumeno i mlado,

A na suncu ona

Biva uvijek rado.

I moleći plače

Žaru od ishoda,

Jecajući prosi

Milosti poroda.

Sunce nju ne čuje,

Ono nima sluha.

Utroba nje bude

Dalje grana suha!

Zaman je njoj carstvo,

Sva lipota svita,

Njoj ne daje plodnost

Bajna Afrodita.

Cijelo carstvo čeka

Nasljednika trona.

O tom bije srce,

O tom čezne ona.

I carica svitla,

Seherszada slavna,

Sniva san o princu:

Sin! – je želja davna.

San je vječnom nadom

Zeleno korunjen,

I ostaje samo

Jecaj neispunjen,

I Presvitla plače,

S njom i bijeli kamen.

A nad tronom gasne

Sunca sjaj i plamen.

Kigod bi sad rekli:

Tiho, pero, tenta!

To je samo bajka,

San iz Orijenta!

Ali nij to priča

S „Tisućjedne noći!“

Stvarnost! – guču šari

Listi iz sve moći!

Kade ste vi, bogi,

Kade Alah silni?

Ne vidite suze,

Mokri rupčac svilni?

Sve će projti, pasti,

Kamen se razbiti,

Samo sunce Božje

Vječno če svititi!

Beč, 1960.

Anton Leopold, Štorice i pjesme, HŠtD, Željezno, 1989, 94-95.