Lajoš Škrapić – Stari lugar

IN MEMORIAM

Stari lugar

Ždribić izvitren, zaprežen

pred kola, s dvimi kotači;

uza put muži, puno žen,

ždribić se vrti, plaši.

Na koli sidi mlad lugar,

prez straha, zdrav, junački:

napol Nimac, napol Vugar,

po riči i po jački.

Trapa ždribac po putu, van,

lugar mu vojke zgrabi;

naglo se zakrene, vragan!

Lugar s koli u grabi…

– Da, ov je za me – veli on

kad si pratež opraši,

– pun žitka, krvi, pravi konj,

kot burni vitar praši!

Ranu jesen „jelen ruje“,

susid lugara mami

hajde, u ruke oružje!

Domon se prazan vrati.

Jelen, srna, divlja svinja,

viverica, lisica,

pozna ga šnep, budvač, žuna,

ditel, jazvac, sinica.

Nerest divlji, nastriljeni

skoro da ga umori –

v gustom grmiču shranjeni,

napade ga, raspori.

Mali cucljin, vjerni čuvar

gospodara obrani.

Lito kasnije ga lugar

nehote smrtno rani!

Pušku na vijeke obisi,

starac cucka žaluje.

Stoji sâm, lugar u lisi,

zrija, stara, tuguje.

Vjerno je služil, čuval lug,

drivlje, zvirje, aleje –

užival žitak, platil dug

potpuno za veselje.

Prošal je v‘ raj, stari lgar,

mudar, šaljiv, pravičan;

napol Nimac, napol Vugar,

najstarji Petrovišćan!

Sinu je misto pripravil,

sad već neće biti sam –

za misec ga je pozdravil

i primil va vječni stan.

Lajoš Škrapić, Obračun, Budimpešta, 1996, 88-90.