Augustin Blazović – Confiteor jednoga publikana

Čudan san zimske noći

Augustin Blazović

Confiteor jednoga publikana

Svaki dan ujutro tučem moja pokorna prsa:

Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa.

I svaki dan iznova upadam u liste zloće,

Ne ufam se oči k Tebi podignuti, Bože.

Ovako dan na dan moje uboštvo k Tebi nosim,

Ponizno ipak dijelak Tvojega bogatstva prosim.

Žalim iskreno, da osim pokore nemam ništa.

Oh, da bi bila ko andjelima duša mi čista.

Korizma j‘ prošla. Jorgovan kruni proljetne vrte.

Lila-cvjetovi tisuću usnama cjeluju grme.

Rodi i ti, moja dušo, lila-cvijeće pokore,

Širi kajanja miris do vječnog Uskrsa zore.

U parku na grani crni kos veselo pjeva.

Daruj mi, o Bože, da budem i ja bez gnjeva

Kao taj crni kos stvorenje veselo Tvoje;

Daj, da mi duša, prem je kao kos, vanjštine crne

Postane bijela rodnim suzama pokore gorke,

Da jednom u nebu uz Tvoje orlove-svece

Kao ta skroman kos pratim ja andjela pjesme.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 40.

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/05/12/augustin-blazovic-confiteor-jednoga-publikana/

o Bože>Bože

dan za dan>dan na dan

hiljada>tisuću