Augustin Blazović – Na Stinjaki

Augustin Blazović

Na Stinjaki

Mojim djelačem-aktivistom u Beču

Na Stinjaki po ulici

Pjevaju junaki.

Nje sumnjivo nenavidni

Gledaju žandari.

Nimško uho ne bi htilo

Čuti rič hrvatsku.

Vi ditići ipak mirno

Pjevajte po našu.

Jedan mladić domom ide,

Još si veseo jači.

Kad se šeće mimo crikve,

Zovu ga žandari.

„Po hrvatsku pjevat ovde

Nije dopušćano.

Poj u crikvu! Uz orgulje

grlo deri tako!“

„Ah, gospodo, nek u crikva

Imamo još prava?

Zvana crikav ne bi smila

Pjevat rič hrvatska?

Ne, žandari! Ča činite,

Lomi naše pravo.

Zeti ono, ča nam ide,

Nikad si ne damo!“

Gumištapom se zagrozi

Žandarova ruka.

Junak prsa prepoloži:

„Udri, ko se ufaš!“

Klone ruka jadovita

I uz psovku mraznu,

Prem je naše jačke sita,

Ugne se kuražu.

Mili brati! Svi Hrvati!

Branite, ča j‘ naše!

Ne pustimo nogom gazit

Ni pjesme, ni majke!

U Beču, februar 1961.

Augustin Blazović, Rosa i dim, HŠtD, Trajštof, 1977, 16.

link Vigilija, 1961.:

https://ivansic.wordpress.com/2017/04/26/augustin-blazovic-na-stinjaki/