Mate Meršić Miloradić – Puknuto korito

Mate Meršić Miloradić

Puknuto korito

Po A. Puškinu

 

Ide stari kričat: „Zlata riba, hodi!“

Vihor se nadigne daleko po vodi,

Riba je doplula: „Dragi starče, ča je?“

„Gospa riba! staroj želja ne prestaje!

 

Sad ti to poruča, neće bit kraljica,

Rada bi da bude morska vladarica,

Sve morje ju mora zet za potentata,

Još i ti joj služi, gospa riba zlata!“

 

Riba pljusne s repom, va dibinu zgine,

Stari ništ ne vidi neg’ morje i pine,

Gleda črne slapi s plahimi očima,

Na odgovor čeka, odgovora nima.

 

Projde najzad k domu, gardi javit mora…

Ali već ne najde kraljevskoga dvora,

Nek kalupu staru, šrši se kot sova,

Bura je odnesla polovica krova.

 

Ukrhana stijena, žbucana iz klaka,

Škuljav plot prez ljese, pun kopriv i slaka;

A na dvori vidi svitlo i očito

Staru, i uza nju – puknuto korito!

 

Mate Meršić Miloradić, Jačke, Treće izdanje, Knjiga XXVII, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno, 1978, 409.

 

Zlata riba (Po A. S. Puškinu):

Pristup, Ništ, Novo korito, Nova hiža, Kaštel, Kraljica, Morska vladarica, Puknuto korito

 

27.9_miloradic_zlata-ribaPreuzmi