Mate Meršić Miloradić – Kraljica

Mate Meršić Miloradić

Kraljica

Po A. Puškinu

Dojde stari k domu, hiže već ne vidi

Neg‘ kaštel grofovski i visoke zidi;

Na željeznu ljesu pelja put po hladi,

Okolo su staze kot na promenadi.

Uz kaštel na fronti više neg‘ do pasa

Širom pred portalom diže se terasa,

Uz gredice cvitne blizu kod portala

S dvorkinjami dvimi grofica je stala.

Oholo zagleda okolo s očima,

Ždralom je krljača, ku na glavi ima,

Zgora čisto bijela, zdola rudo-žarka,

Kot je jutro rano zniknuta guvnarka.

Na ušesi su joj naušnjaki zlati,

Zdaleka migljadu djundjice na vrati,

Modro svilna pluza, halja iz brokata,

Rumeni šoljini, prsi puni zlata.

Redu stol dvorniki, svi va črnom fraki,

Bijele rukavice nosiju na šaki.

Stari na groficu čudom oči pilji,

Pak mu rič ovako van na usta strilji:

„Nini, Božji ljudi, to je moja stara!

Kakova li čuda zlata riba stvara!

Ponizno se klanjam, kićena grofica,

Već te norit neće nijedna kaprica!“

Ona krene glavu, starca zaobliči,

Podvorniku krikne dvi francuske riči,

Neka velje starca iz kaštela spelja,

Štala mu je mjesto, kočak mu je stelja.

Dvi nedilje minu, jur je stara sita

Kaštela, guvnarke, svilnoga samita,

Opet k zlatoj ribi staroga otpravi,

Da ju za kraljicu s korunom postavi.

Projde stari ribi, sram mu dusi sapu,

Zdaleka si zname s glave doli kapu,

Zlatoj ribi krikne, riči su drhtale,

Voda se zaluja na rumene vale.

Riba gori bukne, velje starca batri,

Da prez straha prosi kot iz kloštra fratri.

„Riba, oprosti mi, stara nima lica,

Nij joj dost grofica, hoće bit kraljica!“

„Dobro, ja ne marim“, veli riba na to,

„Budi joj keljevstvo slavno i bogato!“

On do tal ponizi svoj obraz va žari:

„Ponizno ti hvalim na tolikom dari!“

Mate Meršić Miloradić, Jačke, Treće izdanje, Knjiga XXVII, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno, 1978, 406-407.

keljevstvo>kraljevstvo